125 godina «Dudena»

Pet crnih slova na upadljivo žutoj podlozi: «Duden» – ime koji zrači istim autoritetom kao i Biblija ili Ustav. U Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj taj je pravopisni rječnik vječni bestseler. Doduše, u međuvremenu je nastao cijeli niz jezičnih priručnika na temu pravopisa, no za mnoge je upravo «Duden» i dan-danas broj jedan. Također i za Davida Schaha, publicista i prevoditelja iz Bonna: «Za standardni njemački je ‹Duden› i ni jedan drugi. Zbog toga, kada sam u dvojbi, vrlo rado pogledam u ‹Duden›. Dogodi se ponekad da su to strane riječi kod kojih nisam baš siguran. Zbog toga je on za mene vrlo bitno sredstvo za rad.»

Bilo da je to neki učenik ili student, znanstvenik ili novinar – tko često i puno piše, «Duden» ne može zaobići. On se na policama nalazi čak i u marketinškim agencijama gdje se, kao što je poznato, puno i rado igraju riječima i jezikom. Jer i stvaranje novih riječi sijedi određena pravila – a ona se pronalaze u «Dudenu», kaže lektor marketiške agencije iz Koblenza Wolfgang Dücker: «To je prva adresa. Tek ako je riječ o određenim stručnim područjima, kod izraza koji nisu toliko uobičajeni, ako nam ‹Duden› ne može pomoći, tek onda posežemo za tehničkim ili kompjutorskim rječnicima.»

Demokratski princip utvrđivanja pravopisa

Sve je počelo prije 125 godina: 7. srpnja 1880. ravnatelj je škole u Leipzigu Konrad Duden objavio svoj «Potpuni ortografski rječnik njemačkog jezika» koji je obuhvaćao 27 000 riječi. Knjiga je imala neviđeni uspjeh, što i nije bilo toliko uobičajno. Jer u tada još mladom njemačkom carstvu svaka je škola, svaka uprava, svaka redakcija nekih novina – svi oni su imali svoja vlastita pravila pisanja. Prvi pokušaj uvođenja jedinstvenog pravopisa propao je zbog intervencije carskog kancelara Otta von Bismarcka. «Duden» je sam uzeo stvar u svoje ruke – ne dogmatski, ali prema jednostavnim pravilima: način pisanja koji se najčešće primjenjivao trebao bi biti pravi. A taj «demokratski princip» konačno je bio i razlog za uspjeh, kaže Werner Scholze-Stubenrecht iz redakcije «Dudena»: «Konrad Duden je to učinio vrlo spretno. Nije zauzimao neke ekstremne pozicije, nego je iz školskih ortografija uzeo ono što je bilo zajedničko.»

Pobjedonosni pohod Konrada Dudena više se nije mogao zaustaviti: umiješao se u rad ortografske konferencije 1901. godine, tako da su na kraju utvrđena jedinstvena pravila za cijelo njemačko govorno područje, dakle i za Austriju i Švicarsku. I zahvaljujući Dudenovom rječniku ta su se pravila održala, preživjela su dva svjetska rata, pa čak i podjelu Njemačke. Bilo je to kritično vrijeme, jer tijekom pedesetih više nije postojala samo jedna izdavačka kuća za «Duden», nego dvije: jedna u Mannheimu, druga u Leipzigu: «Postojala je neka vrsta prešutnoga dogovora da se jezik iz bilog kojeg razloga ne bi razvio na dvije različite strane.»

Na snagu stupa novi pravopis

Stoga se s temeljitom reformom pravopisnih pravila, koju su neki htjeli već odavno poduzeti, krenulo tek nakon ponovnog ujedinjenja – krajem devedesetih. Prvo izdanje «Dudena» s novim pravopisom objavljeno 1996. kao što se i očekivalo prodano je u rekordnom broju. Od 1. kolovoza ove godine izmijenjena pravila bit će obvezna, svim prosvjedima unatoč. Brojni pisci, izdavači i novinari javno bijesne zbog novih pravila, no Scholze-Stubenrecht se ne uzbuđuje: «Uvijek će se gunđati, toga je bilo i kod starog pravopisa. (...) Iskustva od prije stotinu godina pokazala su da su se čak i u dvadsetima nalazili brojni tekstovi s tada zastarjelim pravopisom, ali tada je i to prestalo.»

I prevoditelj David Shah smatra da se u ovome trenutku previše raspravlja o detaljima – trebalo bi sve jednostavno gledati puno opuštenije i osloniti se na načelo dragovoljnosti: «Što se mene tiče, svatko može pisati kako želi. Pri čemu konvenciju, koje ću se dragovoljno pridržavati, smatram smislenom, jer jednostavno služi razumijevanju.»