Život Afrikanaca u Kini

Toyin Lawal kao i svakog drugog dana stoji za štednjakom kuhinje svog malog stana u jednom novom naselju 30-tak kilometara udaljenom od središta Pekinga. I kuha. Danas je na jelovniku riba u čili umaku, omiljeno jelo mnogih Nigerijaca. "Zapravo uopće nisam neka posebno dobra kuharica", opravdava se 41-godišnjakinja. No njezini sunarodnjaci obožavaju njezinu kuhinju i posebno ovdje daleko od afričkog doma poduzimaju sve kako bi došli do svoje dnevne porcije "okusa domovine".

Od odjeće do građevinskog materijala

Tony Lawal svaki dan pakira svoje skuhano jelo i odnosi ga u središte Pekinga. Tamo u jednoj maloj trgovini živežnim namirnicama nigerijske specijalitete prodaje sunarodnjacima. A njih je u međuvremenu sve više i više. Posebice ovdje u poslovnom i trgovačkom središtu najmnogoljudnije zemlje na svijetu Nigerijci ali i žitelji ostalih afričkih zemalja, pronašli su svoj novi dom. Bar na neko vrijeme. Jer većina Afrikanaca se bavi trgovinom. U Kini kupuju jeftine proizvode koje kasnije prodaju kod kuće. Trguju svačim: od odjeće preko kućnih potrepština pa do građevinskog materijala. No najomiljenija roba je odjeća s amblemima poznatih modnih kuća. Naravno, radi se o lažnim oznakama. Kina je još uvijek svjetski proizvođač broj jedan kad se radi o robi s lažnim markama.

"Grad čokolade"

I Toyin se bavi trgovinom. "Ja prodajem svu moguću robu: cipele, torbe. Koji put čak dobivam narudžbe od škola koje kod mene naručuju dječju odjeću. Oni mi pošalju novac, ja im kupim što su naručili i zatim pošaljem", kaže poduzetna Nigerijka. Toyin svoju robu, kao i većina Afrikanaca, naručuje direktno kod proizvođača u Guangdžou, gradu koji je u međuvremenu postao sinonimom za jeftinu kinesku robu koja je preplavila svijet. Iz ovog lučkoga grada na jugu Kine roba se pomorskim putem šalje u Afriku. Guangdžou pored Hong Konga je u međuvremenu privukao i veliku afričku zajednicu. Dio grada u kojem žive afrički trgovci, domaći su u međuvremenu nazvali "grad čokolade".

Kralj keramičkih pločica

I Kabir Amuda je živio u Guangdžouu prije nego što je doselio u Peking. Ovaj 30-godišnjak u Nigeriju iz Kine izvozi građevinske pločice što se izuzetno isplati jer trenutno u Nigeriji "svi nešto grade", kako kaže. Kao i ostali zemljaci-trgovci i Amuda je uvijek s mobitelom na uhu, istražuje koja roba se trenutno traži, koja roba je trenutno najjeftinija. Afrički trgovci u Kini su prije svega jedno: fleksibilni. "Kad prestane potražnja za pločicama, prebacit ću se na nešto drugo. Tko zna, možda se sutra usredotočim na automobilsku opremu", kaže Amuda.

Afrički trgovci moraju biti i pokretni. Amuda svaku svoju pošiljku prati u Nigeriju i tamo osobno pregovara s lokalnim trgovcima. Po kontejneru može zaraditi oko 6.000 dolara. "Oni koji u Nigeriji posjeduju i trgovine ti zarade još više ali ja se ne želim još i s tim zamarati i zato svoju robu prodajem malim trgovcima", kaže Amuda. Njemu je važna pokretljivost, da se može vratiti u Kinu u potrazi za novom robom. Toyin naprotiv leti samo jednom godišnje u Nigeriju. Tamo posjećuje svoja dva sina koji trenutno žive kod prijatelja. Zaradom koju ostvari u Kini Toyin svojoj djeci želi osigurati bolju budućnost. No povratak u Nigeriju joj je teško zamisliv. "Naša zemlja nije jednostavna. Nema novca. Ako nešto želiš učiniti za svoju djecu, tada moraš u inozemstvo", kaže Toyin.

"Volim Kinu"

No svakodnevica je za jednog Afrikanca u Kini sve samo ne med i mlijeko. Mnogi govore o otvorenom rasizmu s kojim se redovito susreću. "Kinezi mrze crne ljude. Recimo, gotovo je nemoguće dobiti taksi", žali se Toyin. No taksi je jedno a borba s vlastima jedna druga, dramatičnija priča. Do trajne boravišne dozvole je gotovo nemoguće doći. Mnogi Afrikanci se zato prijavljuju kao studenti. Drugi pak polulegalnim agencijama plaćaju i do 3.000 dolara za polugodišnju vizu. Nedavno su kineske vlasti najavile da će postrožiti proces dodjele vize. Strah stranaca je sveprisutan i stoga ne čudi da se ni Toyin ni Kabir nisu htjeli fotografirati iako su njihovi "papiri" u redu. Jednostavno ne žele upasti u oči, kažu. Unatoč problemima, oboje žele trajno ostati u Kini u kojoj se na kraju krajeva može dobro živjeti. Kabir se čak vjenčao s jednom "domaćom" i želi u Pekingu osnovati obitelj. Toyin se u Kini najviše dopada sigurnost. "U Nigeriji ima toliko kriminala. Ovdje mogu u tri ujutro slobodno šetati ulicom bez straha da će mi se nešto dogoditi", govori Toyin, pakirajući hranu za prodaju i dodaje: "Zapravo jako volim Kinu".