Alternativni izvor prihoda za seljake

Krave Waltera Schneidera pasu po zelenim livadama na pitomim visoravnima Breisgaua nedaleko od njemačko-francuske granice. Govedima je zasigurno dobro, ali ne i njihovom vlasniku. Jer, cijene mlijeka su toliko niske da seljak ne može živjeti samo od njegove prodaje - sudbina koju Walter Schneider dijeli s brojnim stočarima: «Proizvodnja mlijeka je u jako lošem položaju. Jedva uspijevamo pokriti troškove, pa su seljaci stalno u potrazi za alternativama. A obnovljivi izvori energije poput sunca, vode i vjetra nude se sami od sebe.»

Ne čudi, dakle, da je Walter Schneider prije nekoliko godina, baš kao i stotinjak njegovih sumještana, novac uložio u izgradnju četiriju vjetrenih turbina na obroncima zavičaja. Gore, neposredno iznad Schneiderovog imanja, gdje i u travnju još ima snijega i odakle puca pogled na Rajnsku dolinu, sada se nalazi vjetroelektrana. «Turbine se pokreću pri brzini vjetra od tri metra u sekundi. Pri brzini od osam do deset metara u sekundi turbina je maksimalno iskorištena s učinkom od 1.800 kilovat-sati struje.»

Transformatori umjesto živine

Time već jedna jedina turbina pri povoljnom vjetru u roku od dva sata može zadovoljiti godišnju potražnju prosječnoga četveročlanog domaćinstva za strujom. Električnu energiju iz obnovljivih izvora Walter Schneider i njegovi sumještani u međuvremenu isporučuju i izvan granica vlastitog sela. Sunčani kolektori na kućnim krovovima danas podjednako udaraju pečat izgledu mjesta kao i šume u njegovom okruženju.

Imanje obitelji Reinbold dobro se raspoznaje i izdaleka. Na krovovima svjetlucaju solarne ćelije, okupane jutarnjim suncem. Teladi, svinjama ili peradi ni traga ni glasa. Umjesto njih posjedom dominiraju transformatorske kućice. Dok u peći sagorijeva fermentirano gnojivo i biološko gorivo poput uljane repice, kukuruza i sijena, generatori proizvode struju koju Reinboldovi zatim prodaju.

Električna energija s oranica

«To, međutim, ne bi bilo moguće bez zajamčene cijene od deset centi za struju iz obnovljivih izvora. Mnogo smo uložili u tehničku opremu, a na takav korak se možete odlučiti samo ako ste sigurni u prihod, što prije dok smo se bavili stočarstvom nije bio slučaj. 1983. smo izgradili štalu za bikove. Na početku smo za kilogram mesa ubirali osam maraka, a nakon pojave kravljeg ludila samo četiri marke.»

U pogon za proizvodnju bio-plina Reinboldovi su prije pet godina uložili 600.000 eura. Investicija bi se trebala amortizirati za oko 15 godina isporukom od preko milijuna kilovat-sati struje. Reinboldovi «sirovine» sami uzgajaju na površini od oko 30 hektara zemlje. U dvama bazenima s tekućim gnojivom nastanjuju se bakterije koje dovode do fermentacije. «Taj postupak traje najmanje 40 dana, no obično su potrebna dva mjeseca po bazenu, ukupno dakle 80 dana. Tada je fermentacija biološkog goriva dovršena, a iskorišteno gnojivo se onda može upotrijebiti za prehranu biljaka na oranicama, kao što se prije radilo sa životinjskim gnojivom», kaže Inge Reinbold.

Jučer ratari, danas proizvođači struje

Sin Harald, koji će jednom naslijediti imanje, zadovoljan je što obitelj više nije ovisna o sve nižim cijenama prehrambenih proizvoda. Pogon za proizvodnju bio-plina, osim toga, posve odgovara njegovoj ekološkoj svijesti. «Lani smo izračunali da bi za tradicionalnu proizvodnju iste količine električne energije, koju smo lani isporučili iz našeg pogona, bilo potrebno oko 300.000 litara loživog ulja.»

Načelnica sela Hannelore Reinbold-Mesch zadovoljna je gospodarskim preobražajem poljoprivrednih dobara u svom mjestu: «Ljudi su ovdje vrlo konzervativni. Privrženi su prirodi, od nje su živjeli, ubirali plodove. A onda su se zbile promjene. Što je prije bilo ratarstvo, danas su obnovljivi izvori energije.»