Anna-Nicole Heinrich: Božićna priča je provokacija

Deutsche Welle: Gospođo Heinrich, stiže Božić, milijuni ljudi u Njemačkoj i diljem svijeta putuju i prelaze dijelom i vrlo velike distance, oni putuju kući. Zbog čega? Što je razlog?

Heinrich: Božić je jedan od posljednjih velikih rituala koje mi imamo. To je vrijeme koje je zapravo za sve nekako posebno. Želi se doći k ljudima koje volimo. To može biti obitelj, ali to ne mora biti obitelj. Prisjećamo se ljudi koji su nam najvažniji. Ja mislim da je to super važno.

I tako se posjetom kući kompenzira sve one posjete koje se nije obavilo tijekom godine?

Ne vjerujem da se radi o takvim motivima. Ta su putovanja povezana ponajprije s pozitivnim stvarima, neovisno o tome zašto netko slavi Božić. Ja osobno potječem iz jedne nekršćanske obitelji. Ali i za nas je bilo dobro da smo imali te blagdane. Ne zbog toga što smo osjećali nekakav deficit, već više iz razloga da je to obiteljski događaj.

Kršteni ste kao 11-godišnjakinja. I sad, 15 godina kasnije, nalazite se na čelu Sinode, takoreći protestantskog crkvenog parlamenta. Obnašate najvišu dužnost koju u Njemačkoj može obnašati nek evangelički laik. Što Vama znači Božić?

Božić je za mene ljekoviti prekid i novo usmjeravanje. Zapravo svi ljudi bivaju radikalno izbačeni iz uobičajene svakodnevice. I tako nastaje jako puno vremena tijekom kojeg se radi neke druge stvari, razmišlja o sasvim drugim stvarima. A to je, obzirom na silnu hektiku koja nas inače okružuje, neka vrsta provokacije.

Ali i priča koja stoji iza svega, koju nam priča Biblija, barem je isto toliko provokativna. Čeka se na nekog kralja, na nekoga za koga kažu da je super-moćan. I onda dođe netko tko je tako drugačiji. Jednostavno jedna bespomoćna beba, kao kralj. Pa to je provokacija. Ali ne provokacija koja nas čini agresivnima, već provokacija koja nam daje nadu, čini nas radoznalima. Ima jedna rečenica koju ponekad ponavljam kao mantru: Nema promjena bez provokacije! U božićnoj priči se vidi da Božja provokacija, znači da kao maleno dijete sam dođe među ljude, da to izaziva radoznalost. I donosi nadu i vjeru.

Nada u kriznim vremenima

Ova je godina prožeta krizama. Ruski napad na Ukrajinu, novi strahovi od rata, brige povezane s klimatskim promjenama…

To tek pokazuje koliko nam je doista potrebna božićna priča. Ona simbolizira vjeru u nešto neočekivano, ostavlja prostor da Bog dođe na ovaj svijet, da u ovom svijetu može djelovati. Ja to shvaćam kao poruku nade u takvim kriznim situacijama, znači da uvijek možemo računati s time da nešto sveto dođe na svijet i pomogne nam u kriznim situacijama.

Među ključnim riječima božićne priče je kad anđeli kažu „ne bojte se". Ali svijet je prepun straha…

Za mene je to „ne bojte se” nešto što nas ekstremno ohrabruje, daje nam nadu, jednostavno Empowerment. A to znači: hej, bit će sigurno trenutaka kada ćeš očajavati. Ali sam onda ja tu, možda opet dođem, da ti dam snagu…

Osjećate li Vi osobno strah u ovim mjeseci?

Ja živim super privilegirano. U Njemačkoj. Imam posao kojim mogu zaraditi za život. Ne moram osobno imati nikakve strahove. To moramo stalno imati pred očima. Pogotovo u kontekstu kakve sve egzistencijalne strahove u ovom trenutku imaju drugi ljudi u Europi. Mi možemo samo naslutiti njihove strahove s kojima moraju živjeti.

Mnogi mladi, ljudi iz Vaše generacije, zabrinuti su zbog klimatskih promjena…

Klimatska katastrofa me jako zaokuplja. Ali ne osjećam neki duboko ukorijenjeni strah. Borim se protiv toga, jer previše straha može i paralizirati. Ali prilično je jasno, što je netko mlađi, borbu protiv klimatskih promjena artikulira kao hitniju stvar. Nije to strah, a nije ton i očaj. To su brige oko budućnosti. Dobro je da postoje ti glasovi. Za mene je njihov angažman znak da nisu odustali od nade.

Kako mladi slave Božić?

Mladi, koji su u Vašim godinama, jako rijetko odlaze u crkvu. Kako Vaša generacija slavi Božić?

Stvarno? Nemam osjećaj da na bogoslužju odmah upadam svima u oko. Tijekom tih dana vidim puno mladih ljudi u crkvi. Ja slavim tipični Božić, tipičan za nekoga tko je odrastao u patchwork-obitelji i za Božić pokušava ponovno vidjeti što je moguće više ljudi.

U Njemačkoj je sve manje ljudi dio neke crkve. Od ove godine ni svaka druga osoba u Njemačkoj, znači govorimo o kompletnoj populaciji, nije dio jedne od dvije najveće crkve. Kada se o toj temi diskutiralo tijekom prošlog ljeta, Vi ste krenuli u obilazak Njemačke, vodili ste puno razgovora s ljudima. Što ste naučili?

Najvažnija, najbitnija spoznaja te turneje je bila spoznaja da bi mi trebali biti Crkva koja sluša, koja istražuje, koja pita. I da nakon tog slušanja ne mora odmah slijediti neki odgovor. Možda radije da postavimo neko potpitanje. U najboljem slučaju mi ćemo onda zajedno s ljudima pronaći zajedničke odgovore. I to bih svima preporučila. Jedna je stvar formulirati velike vizije i crkvene koncepte. Ali mi moramo biti otvoreni za život, za pitanja ljudi.

Intervju je vodio Christoph Strack.

Anna-Nicole Heinrich (26) je predsjednica Sinode Evangeličke crkve u Njemačkoj od svibnja 2021. Sinoda ima 128 članova i to je najvažniji organ njemačkog protestantizma. Heinrich je rođena u bavarskom Schwandorfu. Dužnost predsjednice koju obnaša je počasnog karaktera. Studira na Sveučilištu u Regensburgu, udana je i već ima jednu diplomu iz područja filozofije. Trenutno je zaposlena kao znanstvena suradnica Sveučilišta u Regensburgu.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu