Autobusi s izbjeglicama stižu svakih pet minuta

Na reklamnim plakatima postavljenima uz cestu je još sve kao nekada: tu se nude "posljednje kobasice prije granice", a poziva se i u posjet "Western Saloonu Oklahoma" smještenom u srcu bavarskih Alpi. Ali već dugo tu nema nikakvih kobasica i nikome nije do igranja kauboja. U "Saloonu" stolice stoje posložene na stolovima, a preko puta laju psi sportske udruge vlasnika njemačkih ovčara.

Između svega toga stoje plavo-bijeli policijski autobusi njemačke Savezne policije (u čijoj je nadležnosti, za razliku od pokrajinskih policija, i nadzor nad državnim granicama, op. pr.) koji i ovoga dana čekaju nove izbjeglice. Tako danas izgleda svakodnevica na graničnom prijelazu Wegscheid, idiličnom mjestašcu na jugu područja Bayerische Wald koje je sad postalo pozornica izbjegličke krize.

Tek jedan most dijeli Wegscheid od Hanginga na austrijskoj strani. Donedavno je jedva tko mogao primijetiti da preko mosta prelazi i iz jedne države u drugu, ali danas je posve očito da je to državna granica. Austrijska policija na drugoj strani opet pušta na stotine izbjeglica da, nakon što su satima čekali, krenu prema Njemačkoj.

Na ovoj strani stoji i Mansour Rastegar, u narančastom prsluku. On dragovoljno pomaže u prihvatu izbjeglica i preko megafona ih poziva: "We go in two lines, please!" A taj poziv da se postroje u dva reda ponavlja i na arapskom i farsiju kojim govori ovaj rođeni Iranac. Naravno da govori i njemački, ali u bavarskom dijalektu. Ali od došljaka jedva da netko zna jezik zemlje u koju žele ući.

"Jednom će sve to eksplodirati"

Rastegar se opet ljuti: ni danas se ništa ne odvija prema dogovoru s Austrijancima. On je stalno na nogama, dan mu traje najmanje 14 sati i bez prestanka posreduje, prevodi, organizira. "Skoro nikad ne znamo koliko će autobusa doći s austrijske stane. To ne znaju niti njemački policajci." Jedino je jasno da izbjeglica ima sve više. Iza granice stoje autobusi poredani stotinama metara uzduž pokrajinske ceste. Jedan za drugim otvaraju vrata i iz njih izlaze iscrpljeni ljudi koji samo još žele doći u Njemačku, nakon toliko dana i tjedana koje su proveli na putu, bez krova nad glavom i sa strepnjom što ih još čeka.

U međuvremenu oko 1.400 ljudi tamo čeka na ulazak u Njemačku. I službenik Savezne policije Steffan Herzog je zabrinut. U međuvremenu se već polako spušta mrak, a još uvijek dolaze autobusi, svakih pet minuta još jedan. Austrijski službenici su najavili da će ih tog dana doći 20, ali u međuvremenu ih je stiglo barem dvostruko više. Kolona na mostu postaje sve duža, a raste i srdžba policajaca. Ne na izbjeglice, nego na austrijske kolege: mnogi njemački policajci nemaju razumijevanja za takvo kršenje dogovorenog broja izbjeglica.

Jer ono što policajce najviše brine jest izbijanje masovne panike. Teško je reći što tako nešto može izazvati: neka glasina, krivo tumačenje nečega što izbjeglice vide i u tren oka svatko želi biti prvi, bez obzira na sve i svakoga. Iskusnom policajcu je to jasno: "Gdje se toliko mnogo ljudi natjera da budu zajedno, mora u jednom trenutku eksplodirati." A u toj gužvi je i mnogo male djece koja bi sigurno loše prošla.

Satima se čeka na juhu od povrća

Most i granica kod Hanginga nisu mjesto na kojem bi itko želio ostati preko noći. "S one strane se čitave obitelji jednostavno istjera iz autobusa i po noći moraju stajati na hladnoći", žali se gradonačelnik Wegscheida Josef Lamperstorfer. On se niti ne trudi sakriti bijes na austrijske službenike i njihov postupak jasno i glasno opisuje kao "svinjariju".

Tamo prijeko danima stotine izbjeglica moraju spavati na livadi. Jedina obrana od hladnih noći je dvadesetak otvorenih ognjišta, makar sipi kišica i temperatura je još jedva pet stupnjeva. Njihova sudbina je čak i okolne seljake navela da im redovito donose barem drva za ogrjev. Gradonačelnik njemačkog gradića smatra taj logor na austrijskoj strani "ludilom" i traži da se izbjeglice u autobusima odvedu do prihvatnih centara u Njemačkoj. I to bez zastoja na granici koja, po Šengenskom sporazumu, zapravo uopće više ne bi trebala postojati.

Na sreću, više nitko ne treba spavati na otvorenom. Nakon što su i mediji otkrili užasne uvjete gdje su smještene izbjeglice, austrijski Crveni križ je postavio grijane šatore u koje stane oko 2.000 ljudi. Tamo se i dijeli obrok, a red je dugačak barem stotinu metara. Nakon tri sata čekanja izbjeglice dobivaju jedan tanjur juhe od povrća, pola banane i jednu krišku bijelog kruha iz vrećice.

Tanja Thaler dijeli tu mršavu juhicu izbjeglicama u plastične posude i odlično zna da to jednostavno nije dovoljno. Juha se kuha u kantini obližnje bolnice, ali nikad se ne stigne skuhati dovoljno za toliko izbjeglica koliko ih treba nahraniti. Uvijek je moraju još razrijediti s vodom da svatko dobije barem jedan tanjur, a čak i kruh je problem. Ona je sama sa svojim dečkom dan prije obišla sve okolne samoposluge i molila kruh od prošlog dana koji bi inače vjerojatno završio u smeću.

Organizacija? Kakva organizacija?

U Wegscheid Tanja Thaler dolazi redovito i veliko je pitanje kako bi bilo da nema takvih kao što je ona. Ona putuje svakog vikenda iz Münchena - to su dobra dva sata vožnje - i pomaže kako može. Kaže da je dragovoljno pomagala i kad je minhenski željeznički kolodvor bio preplavljen izbjeglicama, ali ovo ovdje je mnogo gore. "Za razliku od Münchena, ovdje ništa nije organizirano." Lokalne nadležne službe čine samo ono najnužnije, ali inače "prebacuju odgovornost na sve druge", žali se Tanja.

Njezin dečko Werner Prechtel i sam pomaže gdje stigne, ali ozbiljno sumnja da oni sami mogu svladati ovaj izazov: privatna inicijativa je lijepa stvar, ali to ovako traje već danima. Čitava Njemačka im treba pomoći, treba doći vojska da barem postavi poljsku kuhinju i pruži im logističku pomoć. Svakako se mora poboljšati i suradnja s austrijskim susjedima jer međusobne optužbe ništa neće riješiti.

I iranski prevoditelj Mansour Rastegar svakako želi bolju organizaciju i dogovor. Jer bez toga niti oni ne znaju što treba činiti: "A kad mi kao pomoćnici nismo sigurni, onda sigurno ne možemo umiriti ni izbjeglice."

Makar nitko nije zadovoljan organizacijom, u jednome su svi složni: nema smisla zatvoriti granicu prema Austriji. O tome već otvoreno govori predsjednik vlade pokrajine Bavarske Horst Seehofer, ali to ništa i nikome ne bi pomoglo. Jer godinama su nestajale sve granične prepreke između Austrije i Njemačke i na taj način bi izbjeglice jedino stizale u Njemačku "divljim" putevima. A tamo ne bi imali čak niti tu skromnu juhicu austrijskog Crvenog križa.

O tome ne želi nitko niti misliti: studeni je i u Alpama će skoro snijeg. Pustiti izbjeglice da tako same traže put u Njemačku bi onda sigurno značilo i ljudske žrtve. I to ne u dalekim hladnim dubinama Mediterana, nego na stazama i putovima njemačkih Alpa.