Azil na papiru, nevolja u praksi

Iz hrvatskog ekstradicijskog pritvora u petak je puštena turska državljanka i njemačka azilantkinja Başak Şahin Duman, koja je prije više od dva mjeseca uhapšena temeljem Interpolove potjernice i zahtjeva Turske za njezino izručenje. Ali, Hrvatska je to na koncu odbila, što po mnogo čemu predstavlja presedan u državnoj politici prema azilantima, imigrantima i općenito ugroženim strancima.

Nekadašnja studentica medicine iz Ankare, naime, osuđena je na šest godina i tri mjeseca zatvora zbog sudjelovanja u studenskim demonstracijama 2006. godine, a protiv tada usvojenog, totalitarnog antiterorističkog zakona. Među ostalim, cinično je pravosuđe mladu djevojku i osudilo po novom zakonu, mada nije terećena za nikakvu fizičku agresivnost, nego tek za sudjelovanje u prosvjedu i uzvikivanje parola.

Iskušenja njemačkih azilanata u Hrvatskoj

Ipak, uspjela se potom dokopati Njemačke i tamo dobiti azil, pa je njezino pritvaranje u Hrvatskoj – gdje se kanila nakratko zadržati – izazvalo burno negodovanje aktivista, kao i razmjerno visok medijski interes. Nema sumnje da je to uvelike pridonijelo oslobađanju Duman, ali svi s pomnjom bilježe i rečeni državno-politički zaokret, radi njegova potencijala u budućim sličnim procesima.

A na prvi sljedeći uopće nije trebalo čekati: potkraj srpnja u dubrovački je zatvor dovedena Vicdin Özerdem, također državljanka Turske. Njezin je slučaj veoma sličan prethodnom, budući da tu nekadašnju sportsku novinarku režim progoni zbog sudjelovanja u nenasilnim demonstracijama, a Njemačka joj je pružila azil. Ako i ona bude oslobođena u Hrvatskoj, nedvojbeno će to imati veze s prethodnim slučajem.

Programska voditeljica zagrebačkog Centra za mirovne studije Sandra Benčić posjetila je Özerdem u Dubrovniku i ustanovila da hrvatska granična policija nije uvažila konvencijsku putovnicu koju je Njemačka dala toj azilantkinji, nego je reagirala prema međunarodnoj tjeralici. "Interpol bi morao uvažavati činjenicu da je neka država nekome s tjeralice dala azil, te skinuti automatsku blokadu", smatra Benčić.

Inertnost Interpola

"U sustavu Interpola nema kontrole toga je li tjeralica politički motivirana, pa status azila biva zanemaren u praksi, čim štićena osoba pređe granicu utočišne zemlje. Drugi je problem što i naši sudovi, ako postoji tjeralica, nemaju običaj odlučivati o neizručenju azilanata. Oni prepuste predmet Ministarstvu pravosuđa, što zna prerasti u diplomatski problem. Za početak, trebali bi makar pustiti zadržane osobe da rasplet čekaju na slobodi, što je moguće uz privremeno oduzimanje putovnice", rekla je Sandra Benčić za DW.

U slučaju Vicdim Özerdem, kako doznajemo, hvalevrijednim se pokazao hitar angažman njemačkih državnih tijela, kao i nevladinih udruga, te UNHCR-a iz Hrvatske i Njemačke. No, bez obzira na pohvalne nove momente, oba predmeta ukazuju na postojanje slabih točaka u sistemu, gdje se hrvatski državni aparat ne snalazi ili, u najmanju ruku, dospijeva u škripac. Başak Şahin Duman bila je u apsurdnoj opasnosti da bude izručena Turskoj već i zbog toga što njezino traženje azila u Hrvatskoj nije zakonskim automatizmom prekidalo ekstradicijski postupak temeljem Interpolove tjeralice.

Prvi hrvatski azilanti

Özerdem, pak, zadržana je na graničnom prijelazu kod Metkovića jer Hrvatska očito ne prepoznaje izbjegličke putne isprave koje je Njemačka stavila na raspolaganje toj svojoj azilantkinji, da bi mogla putovati izvan zemlje. Njezin je godišnji odmor prekinut zbog prilično bizarne birokratske zavrzlame, i nipošto još nije izvjesno kako će se predmet rasplesti - njoj u korist ili na štetu.

Hrvatski je azilantski sustav tako istodobno stavljen pred neka složena iskušenja, te pod lupu medija koji odnedavno prebrojavaju azilante u Hrvatskoj, nakon duge zakonodavne opstrukcije u tome području. Zakon o azilu je godinama nakon donošenja čekao da bude stavljen na snagu, a probleme u praksi je stvaralo i bezuspješno traženje lokacije za prihvatilište u kojemu bi boravili tražitelji azila.

Prvo je zatim Kutina pristala ugostiti nesretne azilantske kandidate, da bi se prihvatilište kasnije otvorilo i u Zagrebu. Malo-pomalo, dodijeljeni su prvi azili; do ovog ljeta, Hrvatska je u svoje okrilje primila četrdesetak stranaca, te je za još upola toliko njih odobrila privremenu, tzv. supsidijarnu zaštitu. Azilanti potječu iz Konga, Rusije, Afganistana, Turske, Ukrajine, Sudana, itd.

Slaba državna podrška

S druge strane, ukupni se sistem uslijed nove prakse susreće sad i s drugom vrstom teškoća, onih kakve nastupaju nakon odobravanja azila. A riječ je o svakodnevnom životu osoba koje, nakon dolaska iz svojih matičnih sredina, gdje su bile drastično ugrožene, te nakon dugotrajnog – često višegodišnjeg – državnog razmatranja azilantskog zahtjeva, najednom praktički bivaju proglašene hrvatskim građanima.

To podrazumijeva široku integraciju, od učenja hrvatskog jezika i eventualnog doškolovanja ili radne dokvalifikacije, do osiguravanja početnog stambenog zbrinjavanja i pomoći u traženju posla. Mehanizmi kojima se to postiže, međutim, još uvijek su slabo razvijeni, nepotpuni i nedjelotvorni. Činjenica da je hrvatska azilantska politika prešla iz teorije u praksu baš u vrijeme globalne krize, dodatni je problem.

Optimizam s rokom upotrebe

Azilanti se nakon rješavanja statusa nemaju gdje smjestiti, osim kod privatnih iznajmljivača stanova. I dok se pronađe onaj tko je voljan iznajmiti stan imigrantu – počesto druge rase i vjere – u prosjeku odmakne već podosta od dvogodišnjeg razdoblja za kojeg troškove stanovanja snosi država. Ista je tek nedavno počela razmišljati o otkupu izvjesne količine prostora, ne bi li doskočila situaciji.  

Druga se najveća poteškoća krije u lošoj organiziranosti sustavnog učenja hrvatskog jezika, pri čemu azilanti nerijetko, u slučaju brzog dobivanja posla, više ne mogu pohađati nastavu. Ali, pojedine svoje nedostatke sistem očito mora otkrivati te rješavati u praksi. Hvalevrijedno zaključeni predmet Başak Şahin Duman u tom pogledu ulijeva optimizam, samo ako se ubrzo ne pokaže tek jednim izuzetkom.