Bajka o pomoći EU-a vozačima kamiona
14. prosinca 2018
"Voziti kamion je nekoć bilo lijepo, ali danas to činim samo zato što mi ne preostaje ništa drugo. Otvorene granice su uništile puno toga", kaže otresito André Bergner naslonjen na svoju grdosiju od 40 tona.
Pod otvorenim granicama on misli na vozače s europskog istoka koji rade za puno manje plaće. Bergner već 24 godine vozi po europskim cestama. Ranije je vozio tjednima u komadu, po Skandinaviji, po istočnoj Europi, do Italije. Sad je vikendom kod kuće. "Moja supruga to više nije mogla izdržati", kaže on dubokim glasom i zbunjeno gleda u zemlju.
Briga za vozače ili protekcionizam?
Ministri prometa Europske unije predlažu da svaki vozač mora imati 45-satnu pauzu izvan kabine kamiona nakon što je vozio šest dana. Vozači bi, dakle, morali kući ili u hotel u blizini mjesta na kojem se nalaze nakon šest dana vožnje. Osim toga na istom mjestu za isti posao bi morala i plaća biti jednaka.
Dalje se želi spriječiti trajne, višetjedne ture u inozemstvu tako što se uvodi odredba da vozač najkasnije nakon četiri tjedna vožnje po Europi mora dobiti sedmodnevnu pauzu u svojoj domovini. Odluku ministara prometa mora još prihvatiti Europski parlament, ali istočnoeuropske zemlje već predbacuju zapadnima protekcionizam.
Svakodnevno u zastoju
"Gdje pronaći sve te hotele za sve vozače, ili gdje pronaći samo parkirna mjesta? Njih jednostavno nema", kaže srdito Bergner dok zatvara vrata kabine svoga kamiona. On često ni oko podneva ne može naći slobodno parkirno mjesto, a za provođenje noći parkirno mjesto mora uloviti prije 18 sati, kaže on. "Inače možeš nastaviti voziti bez prestanka. O tomu nitko nije razmišljao", kaže Bergner, vrteći glavom pali motor i svojim divovskim teretnjakom kreće na auto-cestu.
Nije prošlo ni 20 minuta i već je na vidiku prvi zastoj. "S nostalgijom vozača kamiona to nema nikakve veze. Gledaj samo kako oni voze", kaže Bergner dok jedan transportni kombi litavskih oznaka brzinom od 50 kilometara na sat prolazi pored njega i ubacuje se ispred njega. To bi rizično bilo i s osobnim automobilom, smatra on.
Za špeditere će biti skuplje
Dok Bergner vodi bitku na asfaltu, Michael Sünkler koordinira ture za sljedeći dan. Od 2004. on vodi Špediciju Sünkler u Berlinu. "Naravno, ideja općeg izjednačavanja plaća nije loša, ali tko će sve to kontrolirati i kako?"
Za različite vrste prekograničnog transporta još uvijek su moguće različite plaće. Ali, za kontrolore je gotovo nemoguće besprijekorno utvrditi vrstu transporta. A kamo li plaću.
"Nitko meni neće nadoknaditi povećanje troškova", prognozira trijezno Sünkler. Poduzetnici bi morali vozače zamijeniti na licu mjesta ili ih negdje zbrinuti. Ali, za to nedostaju ili vozači ili infrastruktura, to jest parkirališta i hoteli.
"Za to smo pomalo svi mi krivi", kaže Sünkler. "Kupit ćemo si najskuplji, najmoderniji, najbolji televizor, ali ako transport stoji 20 eura, onda kažemo: ne, to si ne mogu priuštiti."
Nazad na auto-cestu …
Pored Andréa Bergnera se pojavljuje veliki teretnjak koji se s njim utrkuje. On ljutito uzdiše, sliježe ramenima, pušta papučicu gasa i pušta kamion koji transportira svinje da ga obiđe. Ovaj put su na kamionu njemačke registarske oznake. Sviđalo se to njemu ili ne, on još mora raditi 15 godina. "Najstarijeg sina nisam mogao od toga odvratiti. Ranije je kod mene sjedio u krilu, a sad i sam vozi kamion", kaže Bergner.