Bajka o školama kao epidemiološki sigurnim mjestima

Sabine Klein, učiteljica iz sjevernonjemačke savezne pokrajine Schleswig-Holstein svakodnevno baca pogled na svoj elektronski poštanski pretinac. Nada se da će dobiti bilo kakvu vijest ministarstva obrazovanja svoje savezne pokrajine o tome kako bi nastava na njemačkim školama mogla izgledati nakon 10. siječnja do kada traju mjere zatvaranja u Njemačkoj. „Za razdoblje od 6. siječnja, kada službeno prestaju praznici, smo dobili naputak da učenicima damo što više zadaća da se imaju čime baviti do 11. siječnja. Što nakon toga, nitko ne zna", kaže nam preko telefona Klein.

Sabine Klein se zapravo ne zove tako. Ali državna službenica bez odobrenja poslodavca trenutno ne smije govoriti o svojoj radnoj svakodnevici. Zato želi ostati anonimna.

56-godišnja pedagoginja gaji dvostruke osjećaje o tome kako bi nastava trebala izgledati od siječnja. „S jedne strane, kao nastavnica, bi bila sretna da se vratimo na normalnu nastavu jer digitalni formati niti izbliza ne mogu nadomjestiti pravu nastavu. No kao čovjek se bojim zbog velikog broja novozaraženih jer mi nastavnici nismo niti izbliza dovoljno zaštićeni", kaže Klein.

Bajka o sigurnoj nastavi

Dugo vremena škole su slovile kao pandemijski „sigurna mjesta". Djeca, tako se tvrdilo i u znanstvenim studijama, su manje podložna zarazama a ako se i zaraze, bolest prolazi mnogo blaže i često čak i bez simptoma. Malo toga govori, kako se tvrdilo, za zatvaranje škola i vrtića.

Političari su vrlo rado prihvaćali te teorije. Tijekom strogog lockdowna na proljeće, kada su bile zatvorene škole i vrtići, roditelji su dovedeni na rub očaja: rad od kuće, briga o djeci, bavljenje nastavom i školskim zadaćama a tu su i oni koji su i dalje morali na posao dok im istodobno nije tko imao čuvati djecu. To stanje je politika htjela izbjeći pod svaku cijenu.

Ignorirane promjene

Obrazovna politika je u Njemačkoj u rukama saveznih pokrajina, tj. pokrajinskih ministara obrazovanja. Njihov stav je od početka školske godine u kolovozu glasio: održati klasičnu nastavu pod svaku cijenu. To se nije promijenilo niti u studenom kada je broj novozaraženih u Njemačkoj ponovno počeo vrtoglavo rasti. Ministri obrazovanja saveznih pokrajina su tvrdili kako nema dokaza da su škole i vrtići žarišta zaraze.

Među njima je bio i ministar obrazovanja grada-savezne pokrajine Hamburga Ties Rabe koji je međutim u trenutku kada je to tvrdio pred sobom već imao jednu studiju koja je pokazala da je u jednoj hamburškoj školi jedan jedini učenik zarazio oko 40 drugih učenika i nastavnika. No Rabe je ignorirao ovu studiju sve dok se ljutiti roditelji nisu pobrinuli da ta studija dospije u javnost.

No i ostali ministri obrazovanja su tvrdokorno branili klasično odvijanje nastave čak i nakon što je Nacionalna akademija znanosti Leopoldina 8. prosinca preporučila ukidanje obveza dolaženja u školu na nastavu. I Državni epidemiološki institut Robert Koch je preporučio da se nastava iznad sedmodnevne incidencije od 50 podijeli na turnuse.

Znanost je od početka pandemije svakodnevno stjecala nova saznanja o širenju zaraze. U Austriji su masovna testiranja pokazala da su djeca u istoj mjeri podložna zarazi kao i odrasli. No zbog toga što kod djece bolest često prolazi bez simptoma, rjeđe ih se testira što naravno utječe na statistike. Neke studije u Velikoj Britaniji su pokazale da je dapače broj zaraženih školaraca, posebno onih starijih od 12 godina, posebno visok.

30-toro djece u razredu

Učiteljici Sabine Klein je djelovalo logično da škole uvode mjere shodno lokalnoj razini zaraze koja je u saveznoj pokrajini Schleswig-Holstein cijelo vrijeme bila niska u usporedbi s ostalim dijelovima zemlje.

No ona se nikada nije osjećala posebno sigurno u školi. Jer kako održati pravila razmaka u razredu s 30 učenika. I provjetravanje svakih 20 minuta je oduzimalo mnogo vremena od nastave.

Ova učiteljica se osjeća i ostavljana na cjedilu od školskih vlasti. „Čak nam niti maske nisu dostavili. Tek smo nedavno dobili par običnih maski. No ja zbog kronične bolesti spadam u rizičnu skupinu pa se ne usudim bez FFP2 maske u školu. Do sada sam na maske već potrošila preko 500 eura", žali se učiteljica.

I dok zaštita na radu u bolnicama predviđa da se FFP2 maske skidaju svakih nekoliko sati, Klein svoju masku nosi satima u komadu. „Pod pauzom izlazim izvan škole i pojedem nešto. Kući se u pravilu vraćam s glavoboljom", jada se učiteljica.

Unatoč otežanim uvjetima Klein ne bi htjela da škole ostaju dulje zatvorene. Između ostalog i zbog toga što škole nisu pripremljene na digitalnu nastavu. „Tu se od prvog lockdowna nije ništa promijenilo: nije bilo niti dodatnih tečajeva za nastavnike a ni tehnička oprema nije dostatna kako za nastavnike tako i za učenike", žali se nastavnica sa sjevera Njemačke.

Prvog tjedna nove godine ministri obrazovanja saveznih pokrajina odlučuju o tomu kako bi trebala izgledati nastava.