Beethoven u zatvoru
23. veljače 2020U srijedu je bila kišna večer i ljubitelji opere su krenuli na mjesto koje nipošto nije samo po sebi razumljivo: u Justitzvollzugsanstalt Tegel, kako se na njemačkom birokratskom jeziku zove ono što svi znamo kao - zatvor. To jest pravi zatvor: svi posjetitelji su morali predati svoje mobitele i osobne stvari, ništa nije dopušteno unijeti u kaznionicu. Morali su predati i svoje osobne iskaznice i pustiti da ih se pretraži po tijelu. Tek onda su ih čuvari odveli do odjela zatvora koji se trenutno ne koristi.
Četverokatna građevina izgrađena 1893. je već bila pripremljena za predstavu, ali nije bilo nikakve sumnje gdje smo se zatekli kad se vide debela vrata bez okna na svakoj ćeliji i prašnjave snažne metalne rešetke koje su ograđivale prostor. Posve je sigurno da većina publike još nikad u životu nije bila u zatvoru tako da su tiho čekali u mraku, čekajući početak izvedbe Beethovenove opere, Fidelio koju će izvoditi tamošnji zatvorenici.
Odjednom se upalilo jedno svjetlo, osvjetljavajući gudački kvartet koji je iza rešetaka počeo svirati uvod u operu. Publiku su odveli do njihovih stolica dok su glumci, sve kažnjenici tog zatvora, ušli u dvoranu izgovarajući tekst u zboru.
Libreto Beethovenove jedine opere je zapravo i smješten u zatvor: to je priča o Leonore, ženi koja se prerušila u muškarca kako bi dobila posao kao čuvar zatvora u kojem je zatvoren njen muž i kako bi mu pomogla u bijegu. I sad gledamo tu operu sa radnjom u zatvoru koju izvode zatvorenici – i doista je čitav dojam nerealan.
„U postavljanju Fidelija kazališta u pravilu imaju problema prikazati ovu izolaciju i realnost života unutar zatvora. Mi sa tim pak nismo imali baš nikakvih problema", kaže nam Hans-Dieter Schütt iz udruge aufBruch, neprofitne skupine koja se bavi takvim projektima u kaznenim zavodima.
Ovaj projekt je trajao oko tri mjeseca. Probe su trajale 11 tjedana i 17 kažnjenika su se sastajala svakog radnog dana, od četiri do pola devet uvečer kako bi vježbala operu Beethovena. Bolje rekavši – uglavnom, jer makar su slijedili libreto, našlo se mjesta i za „umjetničku slobodu" i u tekstu, a i u glazbi su dodali poneko poznato Beethovenovo djelo poput Ode radosti. Sve u svemu, posla za sudionike je bilo mnogo, a vremena prilično malo jer svi oni imaju i svoje poslove koje obavljaju u zatvoru.
„Odlično smo se zabavljali", kaže nam Gino. Vidjelo se kako uživa u glumi uloge Marzelline, kćerke jednog od čuvara (Beethovenovog) zatvora, makar je morao nositi haljinu. „Za vrijeme proba tu ste u svojoj glavi potpuno u operi. Mi smo u zatvoru, pravom zatvoru, ali tu se možete osjetiti slobodno."
Udruga aufBruch još od 1997. djeluje sa kulturnim projektima po zatvorima Berlina. Direktorica produkcije, Sibylle Arndt nam objašnjava kako time ne žele samo otkriti kreativni potencijal među zatvorenicima, nego i da stvore „pravo" kazalište. A da bi se stvorilo kazalište, zatvori moraju otvoriti svoja vrata kako bi pustili i publiku.
No to je problem već i u smislu ove kazne: „Zatvor odvaja zatvorenike od društva. To i jest kazna zatvora. To je zabrana kontakta. Ne možete samo tako stupiti u kontakt sa zatvorenikom kao što bi to mogli sa nekim normalnim članom društva. Ali tako i ne znate kakav je to osjećaj biti u zatvoru. Ne možete se javiti za turistički obilazak zatvora."
Za vrijeme predstave se nužno stvorio takav kontakt jer su glumci strastveno glumili svoje uloge jedva metar udaljeni od prvog od reda stolica sa sedamdesetak posjetitelja. Izvedba je ponekad bila duhovita, ponekad tužna dok su se istraživale teme kao što je vjernost, povjerenje i sloboda. U predstavi se našlo mjesta i za interne, zatvorske skečeve iz života iza rešetaka. O ukupnom dojmu možda ne treba suditi kazališnim rječnikom: redatelj nam objašnjava kako nije odbijen nitko tko je želio sudjelovati u projektu pa su se tako i vidjela različita umijeća. Nekima je gluma bila laka, drugi su iskoristili priliku pokazati svoje vlastite talente, na primjer u pjesmi na njihovom materinjem jeziku.
Fidelio nije prva opera koju aufBruch izvodi u nekom zatvoru: 2018. su već izveli i Wagnerov Parsifal. Ali dva sata predstave Fidelia se pokazao kao još veći zadatak: na početku, svi zatvorenici su pokušali naučiti tajne klasičnog pjevanja. „To je zapravo bilo jako teško, ali je bilo veselo", kaže nam Marcel B. koji glumi Jaquina.
Oni koji su bili vještiji u pjevanju su se prihvatili izvedbi Beethovenovih arija. „Meni pjevanje nije bio problem, jer volim pjevati", kaže nam Gino. Ali kad je vidio koliko teksta treba pjevati, tu se dobrano uplašio. „Kad sam počeo, mislio sam kako uopće mogu naučiti sve te strofe? Ali kad smo vježbali svaki dan ostao sam potpuno iznenađen. Pa ja to mogu!"
Nakon predstave su svi glumci izašli na poklon, a pljesak nije došao samo od publike nego su si i međusobno čestitali na ovom golemom uspjehu. Ginu je to bio prvi nastup i jedva čeka slijedeći: „Svaki dan govorim ljudima iz udruge aufBruch: morate opet doći ovamo."