Berlinale traži istinu o Abu Ghraibu

Umjetnička se djela teško more uspoređivati jedna s drugima, komediju je teško "mjeriti" s dramom, a hollywoodsku (skupu) produkciju s malim i ne baš spektakularnim filmom iz Irana ili Meksika. Ali to nije sve. Ove se godine stručni žiri pod predsjedanjem Constantina Costa-Gavrasa suočava i s još jednim dodatnim problemom. Prvi put u konkrenciji se nalazi i jedan dokumentarac. Errol Morris u svom filmu "Standard Operating Procedure" istražuje skandal vezan uz fotografije zlostavljanih Iračana iz američkog zatvora Abu Ghraiba.

Što nam Abu Ghraib želi reći?

“Potraga za istinom za mene znači da se razmišlja o svijetu, da se istraži kako svijet funkcionira i ispita što je doista stvarnost, a što ne...", filozofira renomirani dobitnik Oscara, američki autor dokumentarnih filmova Errol Morris. On se na Berlinalu predstavio ponaprije kao mislilac, a ne kao "trezveni" istraživač činjeničnog stanja. U svome dokumentarcu "Standard Operating Procedure", koji tematizira mučenja iračkih zatočenika u Abu Ghraibu, kojeg je autor predstavio u Berlinu, Morris radnju "slažu" na nekoliko razina: u filmu govore i američki vojnici koji su bili sudionici skandala, Morris citira iz njihovih pisama poslanih rodbini i prijateljima u SAD-u, ali režiser montira i kratke, inscenirane sekvence te prikazuje uvijek iznova fotografije koje su u travnju 2004. obišle svijet:

“Ovaj sam film napravio iz nekoliko razloga: jedan je razlog činjenica da mene zanima fotografija. I moja radoznalost o tome što nam te fotografije kažu, što nam one ustvari žele reći? Svi smo ih vidjeli. No, znamo li mi što nam one žele reći? Je li netko razgovarao s ljudima koji su ih napravili? Ili s ljudima koji se nalaze na fotografijama? Govore li te fotografije nešto o Abu Ghraibu? Ili nešto o stvarima koje se možda uoće nije fotografiralo?"

Što nam Errol Morris želi reći?

Errol Morris svojim filmom ne nudi nikakve odgovore na sva ta pitanja. Zapanjujuće je da je on uopće uspio producirati dokumentarac samo par godina nakon nevjerojatnih događaja u zloglasnom američkom vojnom zatvoru u Iraku. Morris je mjesecima pokušavao nagovoriti ljude koji su imali veze sa skandalom da o njemu kažu nešto pred kamerom. To su upravo oni ljudi koji su fotografirali ili bili fotografirani kako u podrugljivim pozama stoje ispred izmučenih tijela iračkih zatočenika. Morris kaže kako nije mogao razgovarati s američkim vojnicima koji su u međuvremenu osuđeni zbog događaja u Abu Ghraibu. Autor nije bio dozvoljen ni susret s onim časnicima, kako to barem sugerira "Standard Operating Procedure", koji su možda naredili mučenja.

Ono što se vidi je stravično i jednoznačno. No, i nakon gledanja Morrisova filma teško se može shvatiti što se događalo u glavama osoba uključenih u sramotu zvanu "Abu Ghraib". Baš kao i njegov kolega Michael Moore, ni Morris ne snima u "trezvenom" stilu europskih dokumentarista. Korištenje elegične hollywoodske glazbe i digitalnih trikova te kratkih insceniranih "duplikata" stvarnih zbivanja gledateljima u Berlinu nije se uvijek svidjelo. Autora to ne smeta: “Ja mislim da se kod svakog dokumentarnog filma radi u biti o potrazi za istinom. Ja mislim i da se ta potraga za istinom ne odvija uvijek po nekom uhodanom, standardnom procesu. Ne postoje određena pravila, ne postoji isključivo jedan stil. Nema nikakvih zapovijedi o tome kako se treba ponašati dokumentarni film! Jedino pravilo koje ja prihvaćam je da se u filmu otkrije ono što se doista dogodilo."