Bilanca "Godine kišobrana"

Prije deset godina, posljednjih dana 2001. su kamioni već masovno prevozili nove novčanice i kovanice u poslovnice banaka svih zemalja koje su uvodile euro. A onda su prvih dana 2002. mnogi građani Europe i u svojim novčanicima mogli osjetiti da se nalaze u istoj Uniji, gdje je gotovo svejedno nalaze li se u Finskoj ili Portugalu, u Grčkoj ili Irskoj: svugdje su mogli platiti istim novcem - doduše ne baš isti iznos za istu robu.

Tada se vjerovalo da je to samo privremeno, da će s vremenom zona eura srasti zajedno i da će se i cijene i prihodi građana nekako ujednačiti. Ali se tek 2011. jasno pokazalo da to nipošto nije tako jednostavno: usprkos zajedničkoj valuti, još uvijek postoje nacionalne politike proračuna, nacionalni trikovi kako da se umire birači i kako da se - sada zajedničkim - novcem pune i nacionalne vreće bez dna.

Gubitak povjerenja

I svjetska financijska tržišta su počela gubiti povjerenje, isprva u državne obveznice pojedinih država članica, a onda i u zajedničku valutu. Europski političari su ostali zatečeni - i jurili su s jednog kriznog sastanka na drugi, kako svjedoči europski zastupnik Martin Schulz: "To što proživljavamo posljednjih tjedana traje u Europi već godinu i pol: nešto se najavljuje, ali se ne provodi - neka nova ideja o kojoj se raspravlja, navodni kompromis koji se opet ne provodi i onda se organizira još jedan krizni sastanak. Ne znam, možda već postoji popis s nabrojenim kriznim sastancima."

Problemi i nedoumice oko zajedničkog, Europskog fonda za zaštitu eura su uzrokovale i još jednu neželjenu posljedicu: odjednom su se na jednoj strani našle zemlje Europske unije koje još nisu uvele euro - i sve su manje sklone da ga uvedu u doglednoj budućnosti, a s druge strane članice eurozone kojima su nevolje u Grčkoj, Portugalu ili Irskoj odjednom počele ugrožavati i vlastiti financijski ugled.

Koliko članica ima Europska unija?

I među zemljama zone eura se pojavila razlika, između Njemačke i Francuske kao takozvanog "motora Europe" i "ostalih" zemalja. Izgledalo je kao da njemačka kancelarka Merkel i francuski predsjednik Sarkozy razgovaraju o problemima svaki dan - što u drugim metropolama, kao kod premijera Luksemburga Jean-Claudea Junckera, nije baš uvijek nailazilo na odobravanje: "Zašto se misli kako je dovoljno da se dogovore Njemačka i Francuska? Imamo posla sa 17 vlada, 17 država i 17 nacionalnih parlamenata!"

Na posljednjem "kriznom sastanku" se pokazalo kako čak nije dovoljan niti dogovor 17 zemalja, jer je i raskol s preostalih 10 zemalja Europske unije postao još dublji jedinom odlukom koja se mogla postići. Bivši njemački kancelar Schmidt zapravo ima pravo kada tvrdi kako ne postoji kriza eura, ali od njegovog rođenja, postoji ozbiljan nedostatak u zajedničkoj, europskoj politici i europskom nadzoru nacionalnih proračuna.

No kad se povela rasprava o takvim ovlastima Unije, britanski premijer David Cameron je bio odlučan: "Mi nećemo nikad uvesti euro. Mi nećemo nikad predati tu vrstu našeg suvereniteta kojeg moraju predati te zemlje kako bi pristupile fiskalnoj uniji."

Na slijedećoj stranici: Što je alternativa?

Što je alternativa?

Ali kakvog izbora imaju Europa i zemlje eura? Redom im je padao kreditni rejting i imale su sve veće probleme kod dobivanja novih kredita.

Izgledalo je da je rješenje zajednička, europska obveznica iza koje bi stajale sve zemlje - ali Njemačka je do sada uspjela spriječiti mehanizam po kojem bi za greške jednih plaćali svi. Već i ponašanjem Europske središnje banke, koja od svibnja kupuje državne obveznice zemalja koje imaju ozbiljnih poteškoća, kriza je postala sve veći problem i za Europsku središnju banku i za sve njezine članice.

Jer dok je dugo vremena već uvođenje zajedničke valute bilo jamstvo za povoljne kredite, sad je konačno postalo jasno kako je zajednička valuta i golema obaveza gdje se više ne smije trošiti mnogo više nego što se privređuje i gdje državne blagajne ne smiju ovisiti o novim dugovima. To je pouka koja košta: baš zbog mjera štednje su redom dotadašnje vlade gubile izbore, od Grčke i Španjolske pa do Slovenije.

Građani na ulicama

"Nećemo plaćati za vašu krizu", viču prosvjednici jer je izgubljeno povjerenje građana u one koje ih vode kroz ove nevolje. Uvjereni su kako se milijardama spašavaju banke i imućni ulagači, dok se njima dijele otkazi i smanjuju izdaci za sve zbog čega država i postoji: od školstva pa do mirovina, od zdravstva pa do socijalne skrbi. Građani Europe nisu usamljeni u razmišljanju kako je čitavo naše društvo na raskrižju: ne može se više dopustiti da čitave države i svi stanovnici ovise o nepoznatim špekulantima, anonimnom financijskom tržištu, svemoćnim agencijama za rejting - i novčarskim institucijama koje nemilosrdno teže samo većem profitu.

U Sjedinjenim Američkim Državama se vrtoglavom brzinom proširio pokret "okupacije", a nedugo nakon prvih manifestacija "okupacije Wall Streta" su i u Europi građani izašli na ulice. "Problem je globalan i moramo ga svi zajedno rješavati. Nemamo nekih političkih ciljeva kao neka stranka. Želimo promijeniti gospodarski sustav, politički sustav. Ja želim sve promijeniti, želim promijeniti svijet", kaže Niki iz Grčke koja je, kako se žali, povrijeđena u sukobu s belgijskim policajcem jer je njena skupina došla u Bruxelles prosvjedovati protiv mjera štednje na koje se morala obvezati Atena.

Promjene nisu dovoljne

Promjena - i to golema promjena se dogodila prije deset godina, kad se u džepovima građana Europe našla zajednička valuta. Ali i kancelarka Merkel se slaže kako je još mnogo promjena pred nama: "Sad, u ovoj krizi, kad je euro po prvi put na svojevrsnom ispitu, vidjeli smo kako temelji gospodarske i fiskalne unije nipošto nisu dovoljno izgrađeni i taj proces moramo nadoknaditi."

U kojem smjeru će te promjene teći? Mnogi prosvjednici po gradovima Europe su složni da su političari prigrabili previše ovlasti, da građani još jedva nešto mogu odlučiti. Rezultat je da i danas, deset godina nakon uvođenja zajedničke valute, čak polovica Nijemaca ne bi imala ništa protiv da se vrati njihova, njemačka marka, makar je upravo ova zemlja imala goleme koristi od zajedničke valute. Promjene se moraju dogoditi, ne samo da bi i građani mogli mirno spavati nego i kako bi se Europa osposobila za nove izazove na svjetskom tržištu. Ali europski zastupnik Werner Langen je ipak siguran kako će Stari kontinent uspjeti savladati i ovaj izazov: "Ja sam optimist. Može se dogoditi da će se stanje još malo zaoštriti u sljedećim tjednima, ali Europa je iz kriza uvijek izlazila snažnija nego što se mijenjala u mirna vremena."

Autori: Christop Hasselbach / Anđelko Šubić

Odg. ured: A. Jung-Grimm