Biti useljenik u Njemačkoj

Useljenici se ponovno nalaze u središtu pozornosti njemačke javnosti. No ovaj put se ne radi o stalnim temama poput kriminala ili useljavanja zbog socijalnih povlastica nego o lošem obrazovanju.

Činjenica je da Njemačka u međunarodnoj studiji po stupnju obrazovanja odraslih, tzv. PISA studiji, zauzima pozicije tek negdje na sredini ljestvice. Krivnju za to, barem tako ovih dana pišu mediji, snosi nizak stupanj obrazovanja kod socijalno ugroženih slojeva društva. I kod useljenika. Paušalno i bez pardona.

Dakle ponovimo još jednom gradivo: useljenici pljačkaju naše socijalne sustave, useljenici su kriminalci, useljenici u velikoj mjeri doprinose proglupljivanju njemačkog društva. I što će si kad to čuje misliti prosječan Nijemac? "Stranci natrag tamo odakle ste došli", je jedno od rješenja koje se nameće samo po sebi.

No osvrnimo se malo na noviju povijest Savezne Republike Njemačke. Nakon Drugog svjetskog rata je postojao Maršalov plan koji je pomogao da se ponovno izgradi Zapadna Njemačka. 40 godina kasnije, nakon ujedinjenja dviju njemačkih država, svi građani Njemačke su plaćali, i još uvijek plaćaju, doprinos za obnovu Istočne Njemačke.

Dakle imamo slučaj da se nakon dvije diktature (s različitim predznakom) građanima pomoglo da iziđu iz socijalno teškog položaja, bez da su morali napuštati svoj dom, praktički kod kuće. Takav proces, barem u takvom obimu, nije zabilježen nigdje drugdje u povijesti. I zbog toga jer je građanima Njemačke, i na istoku i na zapadu, bila pružena šansa, Njemačka je postala bogata i privlačna. A time i ciljem za useljenike.

No i u bogatoj Njemačkoj mnogi, i useljenici i starosjedioci, žive na rubu društva. A usko povezan s lošim socijalnim stanjem je i nizak stupanj obrazovanja. I to jednako kod stranaca i "domaćih". No uvijek iznova isključivo strance paušalno optuživati za nizak stupanj obrazovanja je jednostavno - neobrazovano.

Jedan primjer iz svakodnevice. Kod upisivanja u školu, djecu se pita da li potječu iz useljeničke obitelji. I sve se to lijepo upiše u osobni karton. Kada roditelji upitaju koja je svrha tog podatka, tada dobivaju lapidaran odgovor da se jednostavno radi o statistikama. Vlasti dakle više zanima porijeklo djeteta a ne recimo natprosječna nadarenost. Meni su ovakvi slučajevi više nego poznati. Djeca su u međuvremenu među najboljim učenicima, preskaču razrede, no ta činjenica se ne pojavljuje niti u jednoj statistici.

Nešto se mora promijeniti u javnoj percepciji. Ne, ja ne tražim uljepšavanje često katastrofalnih uvjeta u kojima useljenici u ovoj zemlji žive. No vrlo bi me radovalo kad bi moj njemački susjed malo češće čuo i uspješne priče čiji glavni protagonisti su, gle čuda, stranci. To bi možda promijenilo njegovu sliku svijeta. I možda ubuduće ne bi "krivnju" prvo tražio samo kod došljaka (usput, i jedan Bavarac u Hamburgu je u neku ruku osoba s useljeničkom pozadinom, ili?) nego možda i kod sebe.

Zemlja pjesnika i mislioca mora malo promisliti u ovom globaliziranom svijetu: i useljenici obogaćuju društva u kojima žive, njihove socijalne sustave i pridonose gospodarskom boljitku. S druge strane socijalno ugroženima, bez obzira radi li se o "domaćima" ili pridošlicama, treba pomoći. A za to su potrebne jasne političke odluke.

Došlo je vrijeme da se na pojam "useljenička pozadina" gleda pozitivno a ne da ju se (politički korektno) od strane lingvista proglašava "antipojmom" godine. No budimo iskreni: da li je u jednom modernom, otvorenom društvu još uopće važno porijeklo? Za osobni identitet to predstavlja neku ulogu, no izvan te sfere? Pri upisu u školu, zapošljavanju itd.? Sigurno nije.

Tek malom broju građana Njemačke je poznato da službeno u kategoriju osoba s migrantskom pozadinom pripadaju svi oni koji su nakon 1955. doselili u Njemačku kao i njihova djeca i unuci koji su ovdje rođeni.

Protivno zdravoj pameti, kaže useljenik, autor ovih redaka.