San o Osmanskom carstvu

Bitka za Mosul vraća nas u daleku prošlost. Nedavno je predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan izjavio da njegova zemlja tu bitku ne može promatrati prekriženih ruku. Svoju procjenu potkrijepio je povijesnim argumentima: Turska je Sporazumom iz Lausanne iz 1923. godine morala prihvatiti velike gubitke teritorije. Ovim sporazumom je definiran novi poredak u Europi i na Bliskom istoku nakon Prvog svjetskog rata.   

Osmanlijsko ili Otomansko carstvo je zaista bilo jedno od najvećih gubitnika nakon Prvog svjetskog rata. Sporazumom iz Lausanne su definirane granice Turske, kao nasljednice tog carstva. Mosul, koji je nekada pripadao Osmanlijama, tako je pripao Iraku.

Bez obzira što je prošlo gotovo sto godina od tada, turski predsjednik Erdogan to očito ne želi više prihvaćati zdravo za gotovo: "Ustrajavanje na odlukama iz 1923. bila bi najveća nepravda koja se može nanijeti narodu i državi. Ako se u današnjem svijetu sve mijenja, onda ne možemo ustrajavanje na onome što stoji u ugovoru iz 1923. godine promatrati kao uspjeh." Stoga, zaključuje on, se Turska mora angažirati u Mosulu. Ova izjava je izazvala nelagodu u iračkoj vladi koja se odmah pristojno zahvalila Turskoj i odbila ponudu za njenim vojnim angažmanom na sjeveru Iraka.      

Povratak u 17. stoljeće

Erdoganov povijesni izlet bila je inspiracija još jednom iračkom susjedu, Iranu, za posezanjem u prošlost. Tako su se u Teheranu prisjetili Ugovora Qasr-e Schirin. Ovaj ugovor je već star nekoliko stoljeća: potpisi na njemu datiraju iz 1639. godine. Ovim ugovorom definiraju se granice između Perzijskog i Osmanskog carstva, uključujući i one na teritorijima koje danas pripadaju Iraku. Taj ugovor je Perzijcima jamčio kontrolu i vladavinu nad svetim šijitskim hramovima koji su se nalazili i izvan Perzije. I danas se na to u Iranu gleda kao na blanko ček za stalno miješanje u ono što se zbiva u Iraku. U Iraku, naime, postoji veliki broj šijitskih svetinja.       

Izleti u daleku prošlost pokazuju o čemu se ustvari radi kada je riječ o bitkama za Mosul i druge iračke gradove: radi se o novom poretku ne samo u Iraku, nego i u cijeloj regiji. Teži se promjeni granica uz pozivanje na tobožnje povijesne nepravde koje su Bliskom istoku nanijete nakon Prvog svjetskog rata. I zaista: dogovor Britanaca i Francuza, definiran Sporazum Sykes-Picot, hladnokrvno se rukovodio interesima samo ove dvije države – ali ne i interesima Arapa i lokalnog stanovništva. 

Logika globalizacije

Ugovor iz Lausanne je bio drugačiji. On je definirao granice Turske kao nasljednice Osmanlijskog carstva. Ovo carstvo je bila jedna od sila koje su poražene u Prvom svjetskom ratu. Stoga je za Osmanlije ovaj ugovor bio prilično bolan. Ipak, čista avantura je da se na osnovu toga sada traži novi poredak za regiju. Pomicanje granica bi izazvalo ogromne napetosti. Svijet je danas ustrojen po principu nacionalnih država. Pozivanje na principe koji su vladali prije toga moglo bi izazvati dodatnu destabilizaciju područja.

Umjesto toga, potrebno je pokazati nešto drugo: sposobnost da se organizira život u multietničkoj i multikonfesionalnoj državi. Sve drugo suprotstavlja se logici globalizacije. To je, što se uostalom danas pokazuje i u Europi, vrlo težak zadatak, koji može završiti i neuspjehom. 

Nakon 15 godina rata, Irak je loše pripremljen za taj zadatak. Stoga postoji velika potreba, u čemu se slažu i brojni komentatori u arapskim državama, da se zaustavi podjela društva na osnovu kulturoloških razlika. Problem nisu granice, nego vjerski i rasistički šovinisti koji ih stavljaju pod znak pitanja.