Božić kad je i rat izgledao ljudski

Jedan njemački vojnik istupa iz mraka pod svjetlost reflektora. Počinje svoju priču: "Nakon večere smo slavili Božić. Na stolu su bile jabuke, orasi, grančice bora sa šarenim vrpcama. Pjevali smo božićnu pjesmu 'Stille Nacht, heilige Nacht' (Tiha noć, sveta noć)." Dok njemački vojnik pjeva, priključuje mu se i britanski vojnik pjevajući 'Silent Night', a Francuz i Belgijanac pjevaju 'Douce nuit'.

Pred tim prizorom kojeg igraju glumci na ekranima muzeja bojišnice Flandrije u Ypresu se posjetiteljima i danas naježi koža. To je doista bilo čudo koje se dogodilo na Božić 1914. u tom gradu na zapadu Belgije koje će postati sinonimom za užas i pokolj Prvog svjetskog rata. Sjetimo se; gradić Ypres je čak dao ime i jednom bojnom otrovu, iperitu.

Samo nekoliko mjeseci prije tog Božića su Nijemci krenuli u rat još uvijek uvjereni u brzu i laku pobjedu. Tako su glasili i vojni planovi, a velika većina vojnika je vjerovala kako će već za blagdan opet biti kod kuće sa svojim najdražima.

Čestitke, "Schnaps" i nogomet

Ali njemački proboj prema Parizu je zapeo u Belgiji i na sjeveru Francuske. Sukobljene vojske su se već koncem 1914. počele ukopavati u raširenu mrežu rovova. Ponegdje je između linija bilo tek nekoliko desetaka metara "ničije zemlje" i lako se moglo čuti, što se događa i što se govori na suprotnoj strani.

Božićno čudo 1914. nije završilo pjesmom. Kao što je opisao jedan njemački vojnik, "konačno je jedan Englez izašao iz rova uzdignutih ruku. U jednoj ruci je držao engleske cigarete i duhan. Englez je pristupio našim ljudima i zaželio im sretan Božić. Pružio im je ruku na pozdrav kojeg su Nijemci srdačno prihvatili".

Ubrzo je bilo mnoštvo čestitara koji su željeli sve najbolje "Jerry-ima", kako su Britanci zvali sve Nijemce i "Tommy-ima" kako su pak Nijemci zvali sve britanske vojnike. Po čitavoj bojišnici su zapaljene svijeće i posvuda je odjekivalo od povika radosti zbog mira kojeg su sami proglasili. Predah je iskorišten i kako bi se sakupili posmrtni ostaci vojnika s obje strane i koji su već bili osušeni, pisao je jedan njemački časnik.

"Kakav je to dan", pisao je jedan britanski vojnik. "Pili smo njihov Schnaps i naš rum. Zajedno smo jeli i međusobno smo si pokazivali fotografije naših obitelji. Bilo je mnogo smijeha." Od nekuda se pojavila i nogometna lopta i počela je utakmica, sa vojničkim kapama koje su označivale golove. Kako glasi legenda, Nijemci su pobijedili 3:2, ali u tim okolnostima ishod prijateljskog susreta doista nije bio važan.

Šutnja oružja pred poraz

Važno jest samo da se taj nogometni susret doista dogodio, u Wulverghemu oko petnaest kilometara južno od Ypresa. Sljedećeg Božića, 2014., tamo će biti postavljen spomenik koji će podsjetiti na taj događaj, a bit će održan i međunarodni nogometni turnir omladinskih momčadi.

Zapravo se i u Drugom svjetskom ratu dogodilo da je jednog Božića oružje gotovo zašutjelo, ali tada nikome nije bilo do pjesme i nogometa. To se zbilo u Staljingradu 1942. nakon što su njemački vojnici pokušali posljednji, uzaludan pokušaj proboja iz obruča kojeg je oko njemačkih postrojbi stvorila Crvena armija. Vojnici njemačke Šeste armije više nisu imali goriva za tenkove i kamione, jedva da je bilo još streljiva i hrane. Svima je postalo jasno da ih ne čeka nekakvo "tisućgodišnje njemačko carstvo", nego da će Staljingrad postati njihov grob. Jedva da je još tko imao volje za borbu i čitava Šesta armija se nedugo potom i predala Sovjetima.

I prekid neprijateljstava 1914. kod Ypresa nije dugo potrajalo. Na većini odjela bojišnice se već 26. prosinca opet pucalo, ali na nekim dijelovima je primirje potrajalo sve do iza Nove godine. Ne postoje nikakvi dokumenti, niti se zna koliko je vojnika sudjelovalo u tom spontanom primirju. Je li to bilo nekoliko tisuća vojnika ili mnogo više od toga? U svakom slučaju, sudionici ove spontane proslave Božića nisu bili kažnjeni niti na jednoj strani, ali su zapovjedništva slijedećih Božića pazila da se takvo što ne ponovi. Objavljeno je da će takvi pokušaji biti oštro kažnjeni, ali i mržnja prema neprijatelju je na bojišnici postajala sve dublja.

Kako je to danas?

Njemački potpukovnik današnjeg Bundeswehra Thomas Kolatzki osobno smatra taj Božić 1914. izuzetnim događajem: "On odražava pravu želju i težnju ljudi za mirnom suradnjom", smatra taj časnik. On se nalazi u zapovjedništvu njemačke vojske za misiju u Afganistanu. On je odgovoran za 3.100 pripadnika i pripadnica njemačke vojske koji su uglavnom stacionirani na sjeveru Afganistana.

Ipak, jedva da se uopće mogu usporediti Svjetski rat prije stotinu godina i današnja mirovna misija. "Njemačka se ne nalazi u ratu, u Afganistanu su nam suprotstavljene neregularne snage kojima je potpuno stran kršćanski Božić. Ali prema mojim iskustvima, miroljubivi ljudi i u Afganistanu imaju razumijevanja za našu vjeru i poštuju naše blagdane", objašnjava potpukovnik Kolatzki.

Zato nema predaha u misiji u toj dalekoj zemlji, ali jedinice nađu vremena za zajedničku večeru ili službu Božju. Neke vojnikinje i vojnici razmjenjuju poklone, a da bi i u Afganistanu barem donekle bilo božićnog ozračja brine se i logistika Bundeswehra. I ove, kao i svake godine posebnom pošiljkom stizale su i prave božićne jelke iz domovine.