Bolje podstanar nego rob "švicarca"
29. prosinca 2011
Proteklih godina su i Hrvatskoj mnogi digli kredite koji su na prvi pogled izgledali povoljno. Kamata je bila razmjerno niska, ali su takvi ugovori u sebi imali zlokobnu odrednicu: njihova vrijednost je bila povezana sa vrijednošću švicarskog franka. Neke financijske institucije su i nudile samo takve pozajmice, a tek malo tko je mislio kako je "švicarac" nešto potpuno drugačije od eura - pa tako i kune.
Onda su polako počeli napadi na pojedine zemlje zone eura, a mnogi ulagači su svoj imutak željeli sačuvati u valuti Švicarske. To znači da je i vrijednost eura padala i vrijednost frakna rasla da bi ove, 2011. godine franak dostigao neslućene vrijednosti.
U Hrvatskoj, dok su građanima stizali sve veći obračuni rata za kredite, neki su se nadali da je to prolazno, da će im pomoći Vlada. Neki su čak povjerovali da će im problem kako-tako olakšati banke, no ništa od toga nije se dogodilo. Mnogi su se tako našli u pravoj životnoj drami.
No neki su se uspjeli „spasiti“, pa se iz takve perspektive i uludo plaćanje kredita duge dvije godine čini kao mala „nezgoda“.
Od sna do noćne more
Životni san je imati svoj stan. Tom mišlju vodila se jedna od mnogih, u ovom slučaju mlada žena, koja je kao i brojni drugi građani Hrvatske, odlučila priuštiti sebi i svojoj mladoj obitelji stan. Danas kaže kako uviđa da to zapravo nije ni mogao biti njezin stan, već stan od banke. Vrlo brzo je podizanje kredita i tako željenu kupnju stana doživjela kao "omču oko vrata“.
Krajem 2007. godine Danijela Gluhan digla je kredit u švicarskim francima na trideset godina. Objašnjavajući zašto je odabrala baš tu valutu, Danijela kaže kako su švicarci bili "u modi“, a krediti su zaista bili najpovoljniji upravo u toj valuti.
Rata je otprilike godinu dana iznosila oko prihvatljivih 3 000 kuna. Nakon manje od godinu dana, „švicarac“ je počao dramatično rasti, a zajedno s njim i rata kredita da bi u konačici narasla za otprilike trideset posto. I počela je panika, priča Danijela.
"Prvo smo mislili kako se riješiti tog zla", kaže Danijela, no oni koji su prošli takvo iskustvo znaju koliki je problem riješiti se i stana i kredita.
Na slijedećoj stranici: Kako se izvući iz škripca?
Kako se izvući iz škripca?
Dakle, trebalo je vratiti banci kredit, prodati stan po razumnoj cijeni, pokušati se financijski „pokriti“ i nastaviti živjeti negdje.
Prodaja stana u tim se trenucima činila kao nemoguća misija, jer je rast tečaja uzrokovao svojevrsnu paniku, te se odrazio i na tržište nekretninama. U prijevodu, bilo je sve manje onih koji se odlučuju na kupnju stana.
Danijela je imala sreću jer se nakon dvije godine od podizanja kredita, zajedno sa svojom obitelji uspjela spasiti. Stan je prodala jednoj agenciji za nekretnine koja se pojavila u pravom trenutku. Posrećilo joj se te je stan uspjela prodati po cijeni po kojoj ga je kupila, zatvorila je kredit i ne želi ni pomišljati da ikada više uđe u stambeni kredit ili, kako ona kaže; „dužničko ropstvo“.
"Mislim da je agencija tražila stanove za povratnike, i uspjeli smo 'utopiti stan'. Moram priznati da smo prodajom stana bili na nuli i nismo ostali nikome dužni. To je prošlo zaista bezbolno", priča presretna Danijela.
Novac kroz prozor? Nema veze.
Na pitanje što je s dvije godine plaćanja rate kredita, što je na neki način novac „bačen kroz prozor“, Danijela gleda vrlo pozitivno i kaže kako je najvažnije da se riješila zla. Neku vrstu stanarine bi plaćala u svakom slučaju, jer negdje je morala stanovati. Danijela kaže kako je s ovim događajem, koji se ipak sretno završio, bogatija za jedno veliko životno iskustvo, te da bi dobro razmislila prije nego bi se odlučila učiniti nešto slično.
Tako je prosječna mjesečna rata kredita od tri i pol tisuće kuna, koju je Danijela plaćala čak dvije godine, otišla u vjetar. Mnogi Danijelini prijatelji također su zapali u poteškoće zbog stambenog kredita u "švicarcima". Bili su prisiljeni iseliti iz stana za kojeg su digli kredit, vratili se živjeti s roditeljima, no ni to im nije dovoljno pa i dalje nisu u mogučnosti plaćati ratu kredita za stan.
Danijela zaključuje kako je bolje biti podstanar nego tzv. „vlasnik“ stana.
Podstanari „sretnici“
"Bit ću podstanar, tako je puno lakše živjeti, stanarina i rata od kredita su razlika „nebo i zemlja“. Bolje je biti podstanar. Jer ako netko digne kredit, stan postaje njegov tek nakon trideset godina. I tada čovjek ima četiri zida u tko zna kakvom stanju. A za najam stana uvijek se nekako skupi novac."
Danijela je sretna što se riješila kredita, jer su u međuvremenu ona i suprug dobili i dijete, i pita se kako bi danas fukcionirali, uz astronomsku ratu kredita.
Danijela Gluhan danas se pita koliko čovjek uopće treba zarađivati da bi mogao plaćati stambeni kredit te koliko bi poslova zapravo netko trebao raditi da bi namirio potraživanja banke.
Autorica: Ivana Zrilić
Odg. ur.: A. Šubić