Bolje poljoprivrednica nego nezaposlena računovotkinja

Hrvatska je pred vratima Europske unije. Jedni na Europsku uniju gledaju kao na mogući „spas“ od nezaposlenosti, dok drugi u EU žele kao obrtnici ili poljoprivrednici, koji su ravnopravni s konkurencijom, spremni, svjesni bespoštednih pravila tržišta, i konkurencije s kojom treba uhvatiti korak. Jedan od načina kako se pripremiti za nove uvjete poslovanja je korištenje izobrazbe koja se organizira u sklopu Programa ujedinjenih naroda za razvoj, ponajviše u Zadarskoj, ali i Ličko-senjskoj županiji. Riječ je o radionicama i tečajevima, koji poljoprivrednike pripremaju za „ulazak u budućnost“. Mnogi od polaznika edukacije isprva su skeptični, no na kraju su svi zadovoljni jer osim znanja, koja steknu od predavača, mnogo toga nauče i jedni od drugih. Poljoprivrednici, vinari, maslinari, stočari pa čak i pastiri odlučili su tako sjesti u školske klupe i steći potrebna znanja, kako bi svoje proizvode i usluge mogli plasirati na tržište Europske unije.

Najbolje se prodaju „domaće“ rajčice, koje to nisu

A da proizvodnja i plasman robe na tržište nisu jednostavni kako izgledaju, znaju mnogi koji su se u to upustili. Jedna od prodavačica na zadarskoj tržnici priča kako je prije nekoliko godina posadila velike površine rajčica. No problem je bio plasman robe. U procesu proizvodnje sudjelovala je njezina obitelj i sve je išlo dobro osim prodaje. Proizvođačica i ujedno prodavačica žali se kako su njezine rajčice u borbi sa umjetnim i „sjajnijim“ rajčicama izgubile bitku za kupce. Iako je za svoje rajčice jamčila da su domaće i prirodne, bolje su se prodavale one koje to nisu bile. A ne treba ni govoriti o tome koliko je na tržnici postalo teško pronaći proizvod za koji se ne tvrdi da je „domaći“. Sustav kontrole ne funkcionira, pa kupci odluku o kupovini još uvijek donose na osnovu povjerenja ili bolje rečeno na temelju uvjerljivost trgovca.

Nekad za računalom, danas u polju

Marica Jakoliš odnedavno je poljoprivrednica, koja svoje proizvode za sada ne plasira na tržnicu, već se bavi kućnom dostavom i prodajom na sajmovima. Protekle četiri godine bavi se ekološkom poljoprivredom i uzgaja voće i povrće u mjestu Stankovci. Iako su se njezini roditelji i potomci bavili poljoprivredom i živjeli su od plodova zemlje, za Maricu koja je godinama radila u knjigovodstvu, poljoprivreda je ipak bila potpuna nepoznanica.

Marica, nekada „dijete sa sela“, a prije nekoliko godina gotovo „preko noći“ računovotkinja bez posla, vratila se svojim korijenima. Odlučila je napraviti karijeru u poljoprivredi. Kaže kako priznaje samo rad i proizvodnju. Prije dvije godine postala je tako vinar i vinogradar. Nedavno je stekla i diplomu licencirane poljoprivrednice, uzgajivačice voća i povrća. Maričin radni dan nekada je počinjao za računalom, dok danas počinje u polju. Na pitanje što je najveća razlika između njezinog prijašnjeg života i sadašnjeg, kada je poljoprivrednica, Marica kaže kako joj je nekada dan počinjao sa računima, a danas s njima završava. Nijedan od poslova proizvodnje povrća i voća nije joj stran. Kada je potrebno Marica u ruke uzme motiku, a tu su i berba, održavanje, prodaja, transport i sve ostalo.

Plan: udvostručiti proizvodnju i spremno na EU tržište

„Proizvodim pedesetak vrsta povrća i voća. Tako imam osam vrsta rajčica od kojih ću proizvoditi umake, koje još nitko ne radi. Krumpir, kapula, češnjak, blitva, sve vrste kupusa, mrkva, peršin, celer, lubenice, dinje, samo su dio Maričine palete proizvoda, koju s ponosom nabraja. Osim svježeg voća i povrća, Marica je na tržište već plasirala i prerađene proizvode, pa tako nudi ajvar, džemove,e vino, rakiju i slično. Na pitanje koji joj je cilj, Marica kaže kako njezin posao nema posebnog cilja, ali ni kraja. Za sada je u prvom planu udvostručenje proizvodnje, koja je prošle godine bila oko 30 tona.“

Na pitanje kao se odlučila na edukaciju i stjecanje diplome, Marica kaže kako je željela biti „potpuno spremna“ za Europsku uniju. „Meni nije dovoljno samo proizvoditi i prodati. Željela sam se držati zakona, jer smo već skoro u EU. Tako sam htjela imati sva potrebna uvjerenja, i sve što je potrebno da bih mogla normalno funkcionirati na tržištu.“

Marica svoje proizvode nudi na sajmovima, u prodavaonicama zdrave hrane, a organizirala je i kućnu dostavu u Zagrebu, Splitu, Šibeniku i Zadru. Cijene proizvođača ekoloških proizvoda zasigurno su više od cijena koje nude preprodavači na tržnici. No Marica vjeruje kako će rad nje i njezine obitelji svakim danom biti sve bolje prepoznat, te će joj se sav trud s vremenom isplatiti. Na putu prema uspjehu, Maricu i njezinu obitelj najviše veseli zanimanje kupaca, koje je sve veće.

Zaista „domaće“ voće i povrće

Maričin tim čini još nekoliko osoba, uglavnom članova obitelji, a kada je vrijeme berbe, zapošljavaju se sezonski radnici. Ipak, u čitavom poslu glavna je baka Ana Perica, 82-godišnja Maričina majka, koja sama vodi brigu o vinogradu. Osim toga, baka Ana brine i o kokama i svinjama, koji su ključni u proizvodnji komposta.

S prvim danima nove godine, Marica užurbano radi na poboljšanju proizvodnje i prodaje. U pregovorima je sa pogonom za preradu rajčica. Također je u postupku ishođenja dozvole za štand na zadarskoj tržnici, gdje kupcima planira ponuditi ekološki uzgojeno voće i povrće. No ovaj puta, kupci će na temelju posebne oznake i valjanih potvrda znati kako je doista riječ o kontroliranoj proizvodnji, pa će, barem kada je u pitanju Marica, stvar uvjeravanja kupaca da je proizvod domaći postati prošlost.

Autorica: Ivana Zrilić, Zadar

Odg.ured: Željka Telišman