Brojne izbjeglice moraju napustiti Njemačku

Vraćanje izbjeglica iz Njemačke u Afganistan često je bilo tema u njemačkim medijima, iako je od potpisivanja sporazuma s Afganistanom 2016. do kraja prvog tromjesečja ove godine vraćeno samo 106 Afganistanaca. To je malo u usporedbi s izbjeglicama vraćenima u Albaniju ili na Kosovo. Ali, brojnim građanima u Njemačkoj nije razumljivo vraćanje Afganistanaca zbog sigurnosne situacije u toj zemlji. Ni stranke u Bundestagu nisu složne. Jedni zagovaraju dosljednu praksu prisilnog vraćanja odbijenih tražitelja azila, drugi, primjerice Zeleni, Ljevica i dio socijaldemokratskih političara, protive se bilo kakvom vraćanju ljudi u Afganistan.

Od izbjegličke krize 2016. Savezna Republika Njemačka pojačano nastoji poticati dragovoljno vraćanje. Tražitelji azila kojima je odbijen zahtjev mogu dobiti financijsku i savjetodavnu pomoć ako se dragovoljno vrate u svoju domovinu. Tko ne ode dragovoljno, tome prijeti izgon - bez novčane pomoći. Ali, i oni čiji je postupak još u tijeku mogu zatražiti potporu za povratnike. Najčešće se koristi program REAG/GARP Međunarodne organizacije za migraciju (IOM). Ovisno o državljanstvu mogu se dobiti putni troškovi, dodatna pomoć za putovanje i jednokratna pomoć za novi početak života u domovini. Pomoć za novi početak je za Afganistance 500 eura, za Egipćane, primjerice, 300 eura.

Broj onih koji se dragovoljno vraćaju uz novčanu potporu posljednjih godina se osjetno povećao. Dok je 2015. pomoć dobilo 35.000 ljudi, u 2016. se taj broj povećao na 54.000. Najviše izbjeglica vratilo se u zemlje zapadnog Balkana. Oko 17.000 Albanaca, 6.000 Srba i 5.400 Kosovara iskoristilo je potporu za povratak. Ali, i kod Afganistanaca koji često moraju računati s izgonom, za pomoć programa REAG/GARP odlučilo se oko 3.300 ljudi.

Ne mogu svi ostati

Od veljače 2017. postoji dodatni poticajni program "Starthilfe Plus". Tko dragovoljno još prije okončanja postupka oko dobivanja azila odluči povući svoj zahtjev, dobiva 1.200 eura. 800 eura dobije ona tražitelj azila koji je već dobio rješenje o odbijenom zahtjevu, ali ne podnosi žalbu nego napusti zemlju u roku koji mu je izrečen u rješenju. Savezna vlada je za tu svrhu u 2017. izdvojila dodatnih 40 milijuna eura.

Dublinski sporazum: vraćanje u drugu članicu EU-a

Broj prisilnih vraćanja je znatno manji nego broj dragovoljnih povrataka. Ukupno je u 2016. prisilno vraćeno oko 25.000 ljudi, najviše u Albaniju: 6.000, gotovo 5.000 na Kosovo i oko 3.800 u Srbiju. U statistici se pojavljuju i neke članice EU-a. Tako je 1.100 osoba prisilno vraćeno u Italiju i oko 400 u Španjolsku. To vjerojatno ima veze s Dublinskim sporazumom (tzv. Dublin III), prema kojemu je za provjeru prava na azil mjerodavna ona članica EU-a u kojoj je tražitelj azila prvi put registriran.

Nema šanse za azil

Prisilno vraćanje za pogođene ljude uvijek znači veliki emocionalni napor. O tomu gotovo nitko ne želi javno govoriti. Ako se ljudi odluče za dragovoljni povratak, oni su u pravilu već prošli puno muka. Mnogi su izgubili nadu da će u Njemačkoj ikad naći posao i da će se snaći u ovom društvu, kaže jedan savjetnik organizacije Malteser Hilfswerk. Kao primjerice Mohamed Aijmeer iz Kašmira u Pakistanu. Putovanje do Njemačke ga je stajalo 8.000 dolara. Ali, sad se želi vratiti. "Mislio sam da ovdje imam dobre šanse i da ću ovdje brzo naći posao." Međutim, izgubio je motivaciju kad je čuo da nema gotovo nikakve izglede da dobije azil. S obzirom da mu se razboljela majka, kao najstariji sin sad se osjeća dužnim pomoći joj u Pakistanu.