Brutalnost na granici – državna taktika o kojoj se šuti

Tko su policajci i, možda, vojnici koji su u veljači 2017. afganistanske obitelji s malom djecom ostavili u šumi, u ledenoj noći, i ilegalno ih protjerali u Bugarsku? Hoće li netko biti pozvan na odgovornost? Hoće li državno odvjetništvo pokrenuti istragu?

Ta pitanja koja je DW postavio putem maila su, do objave ovog teksta, ostala bez odgovora u srbijanskim ministarstvima unutarnjih poslova i obrane, kao i u Državnom odvjetništvu.

Beogradski portal Insajder navodi da je zadatak za odvjetništvo da utvrdi tko je migrante, umjesto u azilnu proceduru u Srbiji, istovario na granici.

U četvrtak je DW ekskluzivno objavio da je Ustavni sud u Beogradu potvrdio ilegalnu deportaciju, takozvani pushback, u slučaju 17 afganistanskih izbjeglica. O takvoj praksi se do sada nagađalo, ali ovo je prvi put da postoji sudska potvrda. Unatoč tome, službenih reakcija nije bilo.

„Ova presuda je dodatni dokaz da smo bili u pravu“, kaže Gordan Paunović, direktor Info Parka, organizacije koja brine o pravima migranata u Srbiji.

Pushback kao državni rezon

Paunović je upalio alarme u prosincu 2016. kada je na Staroj planini ostavljena sedmeročlana obitelj s kojom je bio u kontaktu. Sudskog epiloga nije bilo, iako je bilo dokaza da su pripadnici srpskih snaga sigurnosti tu obitelj izvukli iz autobusa kojim je išla u izbjeglički centar u Bosilegradu.

To je razbudilo javnost. Ali, i poslije toga su predstavnici vlasti ponavljali da se Srbija najhumanije ponaša prema izbjeglicama na Balkanskoj ruti.

„Srbija je imala procijep između javne politike i tajne prakse, to jest protjerivanja. Tada smo raskrinkali tu tajnu praksu koju su svi negirali u vlasti, policiji i vojsci. Nazivali su to izmišljotinama nevladinog sektora“, kaže Paunović za DW.

On misli da su brutalne deportacije i danas neka vrsta državnog rezona – da se tisućama migranata pokaže da im u Srbiji nije zajamčena zaštita, i da im je bolje zaobići tu zemlju.

„Tada je već bio zacrtan trend ograda i žica. Hrvati su počeli s agresivnim pushbackovima i nasiljem, Mađari su bili na vrhuncu nasilne obrane granica“, dodaje Paunović. „To nije izmišljeno u Srbiji, to je val državnih politika okolnih zemalja koji se prelijeva. Srećom, u Srbiji nikad nije poprimilo te razmjere.“

Prava izbjeglica su suspendirana „od Turske do Beča“, rekao je u gostovanjima na Al Jazeeri i Novoj S u četvrtak Nikola Kovačević, pravni zastupnik Afganistanaca pred Ustavnim sudom. On je ponovio da presuda ima veliki značaj jer policije na Balkanu svakodnevno bespravno protjeruju ljude.

U izjavi za DW Kovačević najavljuje da će pravdu potražiti i pred Europskim sudom u Strasbourgu. Nezadovoljan je visinom odštete koju je Ustavni sud odredio na tisuću eura po osobi, dok je Kovačević tražio da to bude po 360.000 dinara.

Također će tražiti da se utvrdi da je zatvaranje ljudi u podrumsku ćeliju granične policije u Gradini bilo nečovječno ponašanje – Ustavni sud je našao da se takvo pritvaranje moglo tolerirati, jer nije trajalo dugo i jer su u pitanju izvanredne okolnosti izbjegličke krize.

Promijenio se odnos prema izbjeglicama

Unatoč zanimanju regionalnih medija za priču koju je objavio DW, komentari čitatelja bili su velikim dijelom negativni. Od onih „ako vam je žao, uzmite ih u Njemačku“, sve do čestitki policiji na brutalnosti i prijedloga da se migrante ne protjeruje, nego „polije benzinom“ i zapali.

„Većina negativnih komentara su posljedica lažnih vijesti, a mi polako gubimo bitku s tim“, kaže Gordan Paunović. On podsjeća da se 2015. i 2016. Srbija mogla pohvaliti boljim odnosom prema izbjeglicama, da se javnost za njih zanimala i pokazivala solidarnost.

„Ne radi se o tome da se empatija potrošila, nego se promijenio diskurs u Srbiji. Za običan svijet ovo traje predugo, susreću ljude koje ne bi htjeli sresti, neki se osjećaju ugroženo. Ne kažem da postoje stvarni razlozi za te sentimente, ali osjećaji su rezultat jačanja rigidnih pogleda na one koji su drugačiji. To važi i za manjine“, dodaje Paunović.

Hamid A. je jedan od sedamnaestoro Afganistanaca koji su dobili za pravo pred Ustavnim sudom u Srbiji. U telefonskom razgovoru za DW priča da se, poslije drugog ulaska u Srbiju, dugo zadržao u BiH, a onda preko Hrvatske, Slovenije, Italije i Švicarske stigao do Njemačke, točnije do prihvatnog centra u Koblenzu – tek prošle godine. To bi značilo da je četiri godine bio na putu iz domovine, uglavnom bez novaca i u očajnim uvjetima.

„Sjećam se da je bilo strašno hladno i da nismo imali vode“, kaže o noći kad su ih srpski policajci ostavili u šumi i otjerali u Bugarsku. Na lošem engleskom dodaje da mu Balkan ipak ostaje u lijepom sećanju. „Serbia, very good people! Bosnia, very good people!"