Brza priznanja - uloga Njemačke u procesu raspada Jugoslavije
30. kolovoza 2010U trenutku raspada Jugoslavija međunarodna zajednica nije imala spreman ni politički ni vojni koncept kojim bi pravovremeno spriječila rasplamsavanja sukoba. Uzrok tomu prije svega treba tražiti u činjenici da naznake procesa raspada Jugoslavije dugo vremena nisu bile prepoznate. To je dugo vremena doživljavano kao lokalni sukob koji ne zadire u interese zapadnih sila. Nakon pada tzv. Željezne zavjese problem Jugoslavije je još više udaljen iz vidokruga Zapada koji je više bio zaokupljlen ratom u Zaljevu i raspadom Sovjetskog Saveza. Njemačka je bila zaokupljena procesom ujedinjenja.
Kada su ljeti 1991. učestali sukobi srpskih milicija i hrvatskih snaga postalo je jasno da se u bivšoj Jugoslaviji ne krše samo ljudska prava, nego da su ugroženi i mir i stabilnost u cijeloj Europi.
Međutim, članice Europske zajednice nisu se mogle dogovoriti o zajedničkoj akciji. Koncept koji bi predstavljao rješenje za sve države – nasljednice Jugoslavije, propao je u besplodnim taktičkim borbama unutar EZ.
Vodeća uloga Njemačke u priznavanju neovisnosti
Članice EZ podijelile su se prije svega oko priznavanja neovisnosti republika koje su htjele izići iz Jugoslavije, naročito Slovenije i Hrvatske. Zemlje koje su i same imale problema s regionalnim pokretima – Francuska, Velika Britanija i Španjolska – nastojale su očuvati status quo, dok se Njemačka energično zalagala za priznavanje neovisnosti.
Tadašnji njemački ministar vanjskih poslova Hans Dietrich Genscher smatrao je da, nakon što ostale članice nisu prihvatile uvođenje gospodarskih sankcija protiv Srbije, priznavanje neovisnosti ostaje jedino političko sredstvo pritiska na srpskog predsjednika Slobodana Miloševića. Genscherov cilj je bio da se zaustave borbe na području Hrvatske, a pretpostavka za to bilo je povlačenje JNA. U suverenoj Hrvatskoj nazočnost JNA više nije bila legitimna.
S obzirom da se Njemačka tako energično zalagala za priznavanje Slovenije i Hrvatske, Bonn je optuživan da je jednostrano i preuranjeno podsticao razdvajanje jugoslavenskih republika. Kritičari tvrde da je time samo ubrzan raspad Jugoslavije. Međutim, raspad Jugoslavije podsticali su prije svega regionalni sudionici. Ipak, kritički bi trebalo promatrati činjenicu da je Njemačka priznala neovisnost Hrvatske i Slovenije prije nego što su bili poznati rezultati rada neovisnog povjerenstva stručnjaka koju je imenovala EZ i na čijem je čelu bio sudac francuskog ustavnog suda Rober Badinter. To je narušilo vjerodostojnost EZ.
Odluka Bonna je donijela Njemačkoj velike simpatije u Hrvatskoj, u srpskim medijima kritizirana je kao pljuska Beogradu. U EZ njemačka politika priznavanja neovisnosti podsticala je sumnje u to da ujedinjena Njemačka, kroz svoju politiku prema Jugoslaviji, želi ponovo preuzeti vodeću ulogu među europskim silama.
Koliko je u EZ bilo malo razumijevanja za događanja u bivšoj Jugoslaviji pokazuje i datum izabran za priznavanje neovisnosti BiH: 6. travanj. Na taj dan je naime Njemačka 1941. godine, u Drugom svjetskom ratu, bombardirala Beograd što je bio uvod u proces raspada prve jugoslavenske države.
Prvo njemačko sudjelovanje u ratnim operacijama poslije Drugog svjetskog rata
Kada je nešto kasnije, u svibnju 1992. godine, u BiH počeo rat, još uvijek se nije nazirala zajednička sigurnosna politika Europske zajednice. Umjesto političkih ili vojnih akcija, uslijedila je humanitarna pomoć. Ujedinjeni narodi bili su potpuno nemoćni i sukob je okončan tek nakon tri i pol godine i to nakon diplomatske i vojne intervencije SAD-a.
Međutim, time još nije bio riješen i sukob na Kosovu koje je također htjelo neovisnost. Srpske vlasti na čelu sa Slobodanom Miloševićem nastojale su svim snagama suzbiti te težnje i počele su s masivnim protjerivanjem Albanaca.
NATO je 1999. godine odlučio vojno umiješati se u sukob. Njemačko sudjelovanje u intervenciji predstavljalo je pravu prekretnicu u njemačkoj vanjskoj politici od osnivanja Savezne Republike nakon Drugog svjetskog rata. Prvi put od 1949. godine, Njemačka je sudjelovala u jednom vojnom sukobu i to pod crveno-zelenom vladom na čelu s kancelarom Gerhardom Schröderom.
Ustavne pretpostavke za sudjelovanje Bundeswehra u oružanim sukobima izvan područja NATO saveza stvorene su 1994. godine odlukom Ustavnog suda o angažiranju zrakoplova-radara AWACS. Uvjet za to je bila i suglasnost njemačkog parlamenta, Bundestaga.
Intervencija NATO-a protiv Srbije s međunarodno-pravnog gledišta je bila problematična: međunarodnim pravom nije predviđena vojna intervencija iz humanitarnih razloga na području jedne suverene države. U skladu s tim bile su burne i reakcije u njemačkoj javnosti. S druge strane, za zagovornike učešća u intervenciji to je bila samo logična posljedica veće političke težine Njemačke u Europi nakon ujedinjenja. U Srbiji njemačko učešće u intervenciji NATO-a bilo je doživljavano kao dio tradicije antisrpskog raspoloženja koje navodno vlada u Berlinu.
Njemačka kao motor europskog povezivanja
U javnosti onih zemalja čiju je neovisnost podržavala, Njemačka i danas uživa velike simpatije. Države-nasljednice bivše Jugoslavije poštuju ulogu Njemačke kao gospodarske sile u EU i kao pokretačke snage europske integracije. Čak i u medijima u Srbiji su antinjemački tonovi oslabili. Imajući u vidu cilj – ulazak u EU – danas se cijeni angažiranje Njemačke da za sve jugoslavenske države-nasljednice otvori europsku perspektivu.
Autorica: Verica Spasovska
Odg. ur.: N. Kreizer