Bugarska - privremeno utočište za izbjeglice

Najveći bugarski izbjeglički kamp Harmanli udaljen je 60 km od granice s Turskom. Prije dvije godine tamo je našao utočište 37-godišnji Kurd Rasheed Allawi iz Sirije. To je bila izbjeglička sudbina tipična za ljude koji su došli u prvom migrantskom valu: on je obrazovan, govori engleski i radio je prije kao turistički vodič u Damasku. U listopadu 2013. pobjegao je od rata u Tursku. Skupio je svu svoju ušteđevinu i platio 500 eura krijumčarima ljudi da ga prebace u Europu. To je bilo dovoljno samo za put do Bugarske.

Sada je Rasheedu Allawiju priznat status političkog izbjeglice. On u međuvremenu stanuje u Staroj Zagori, udaljenoj pola sata vožnje od izbjegličkog logora u kojem je bio smješten. Tamo stalno odlazi - i to poslom. Radi za Bugarski crveni križ - kao prevoditelj. Zarađuje 500 eura mjesečno. To nije puno ali je dovoljno. To je dvostruko više nego minimalna plaća u Bugarskoj odnosno otprilike prosječna bugarska plaća.

Samo da je što prije napustiti Bugarsku

U Bugarskoj se rijetko može naći izbjeglicu kao što je 37-godišnji Rasheed, koji može služiti kao primjer. Bugarska je smatrana mogućom alternativom za nedavno zatvorenu "balkansku rutu", ali mnogi migranti ipak izbjegavaju ovu zemlju. Oni koji ipak dođu, nakon kratkog boravka odlaze dalje. Od početka 2016. u bugarskim Centrima za prihvat registrirano je skoro 4.500 tražitelja azila. Od toga je samo 700 njih ostalo. Jedan od razloga je to što je Bugarska na lošem glasu kao zemlja u kojoj građanske inicijative i pokreti "love" izbjeglice. Tamo je čak ubijen jedan Afganistanac u pokušaju da ilegalno prijeđe granicu. Pored toga izbjeglice žele doći do zapadnih zemalja s jačim socijalnim sustavom.

"Migranti jako dobro znaju da će u Njemačkoj, Švedskoj ili Danskoj dobiti velikodušnu socijalnu pomoć", kaže Jordan Malinov, voditelj izbjegličkog centra Harmanli. "Kod nas mogu dobiti samo krov nad glavom i hranu. Pomoć od 33 eura po osobi je ukinuta prije godinu dana."

Jeftinim letom za Njemačku

"U Njemačkoj je sve puno bolje", sanjari Uarda Hossein, 28-godišnja Sirijka, koja je u drugom stanju. Već šest mjeseci ona s mužem i sedmoro djece živi u izbjegličkom centru Harmanli. 9.000 eura su platili krijumčarima ljudi da ih iz Turske prebace u Njemačku. "Kada smo prolazili kroz Bugarsku lila je kiša", priča nam Uarda. "Vozili smo se autom kroz šumu i vozač je odjedanput zaustavio i rekao nam da izađemo. Po nas je trebao doći drugi auto i prebaciti nas u Srbiju. Ali, nitko se nije pojavljivao. Nakon nekoliko sati obitelj je svoje putovanje nastavila pješice sve dok ih nije uhvatila policija. Bili su pred Sofijom.

Obitelj je u međuvremenu dobila politički azil i bugarske putovnice. Tako se oni slobodno mogu kretati po Europskoj uniji. Ali oni još sanjaju o Njemačkoj. "Ako uspijemo otići u Njemačku i u roku od tri mjeseca pronaći posao, moći ćemo tamo i ostati", kaže Uarda. Ali, nedostaje im novac za vozne karte. Nadaju se da će im njihovi rođaci iz Frankfurta na Majni uspjeti poslati nešto novca za dolazak. Onda bi njihov san mogao postati stvarnost: kupili bi zrakoplovne karte jedne jeftine kompanije i odletjeli u Njemačku.

Čežnja za socijalnom sigurnošću

"Većina migranata ostaje najviše tjedan dana u Harmanliju. Tko ima novac traži krijumčarske bande", kaže Jordan Malinov. "U noći napuštaju izbjegličko naselje i nestaju." Malinovu je posebno u sjećanju ostala jedna sirijska obitelj s djetetom u invalidskim kolicima. "Četiri puta su pokušavali pobjeći u Njemačku, ali ih je svaki put srbijanska granična policija vraćala u Bugarsku. Nakon petog pokušaja nisu se više vratili. "Vjerojatno su se Srbi sažalili i pustili ih preko granice", pretpostavlja Malinov.

"Zar ne razumijete problem?", pita on i nastavlja: "Sve dok su standardi za prihvat i financijsku pomoć izbjeglicama u zemljama EU-a različiti, migranti će nastojati otići u bogate zemlje." Dodaje i da se profil izbjeglica koje sada dolaze promijenio. Na početku je većina obitelji tražila samo siguran krov nad glavom. 2013. i 2014. su dolazili obrazovani Sirijci. "Sada dolazi sve više mladih Iračana i Afganistanaca, koji navodno bježe pred 'Islamskom državom'. Ali 90 posto njih je pobacalo svoje putovnice", kaže Malinov. Samo rijetki su zainteresirani za posao i integraciju, smatra Malinov.

Odnedavno tražitelji azila koji su u izbjegličkom centru više od tri mjeseca dobivaju konkretne ponude za posao. Želiš li raditi kao kuhar ili pekar? Ovo pitanje socijalna radnica Svetlana Karagjozova je uputila jednom 23-godišnjem Iračaninu, koji je želio ostati anoniman. Zarađivao bi 450 eura mjesečno. Njegov odgovor je bio: "Ne znam." Do sada, kaže Karagjozova, nitko nije prihvatio ponudu za posao. "Oni imaju samo jedan cilj - nastaviti put za Njemačku."

Potom nam socijalna radnica pokazuje razbijene prozore na kontejnerima za stanovanje. U jesen 2015. izbjeglice su kamenjem porazbijale prozore. "Tada je njemačka kancelarka rekla da su vrata Njemačke otvorena za izbjeglice. Oni koji su tada bili tu u Bugarskoj, morali su ostati. Ali njihova želja je bila da nastave put za Njemačku. Zato su porazbijali prozore."

"Nedostaju nam izbjeglice"

U listopadu 2015. je 2.000 izbjeglica bilo smješteno u Harmanliju. Pola godine kasnije ih je svega 130. Tjedno se trenutno prijavi i registrira jedan do dva tražitelja azila. "Izbjeglice nam nedostaju", kaže socijalna radnica Svetlana Karagjozova, koja je zajedno s drugim kolegama zabrinuta za radna mjesta.

I trgovcima nedostaju izbjeglice. Oni su, uz pomoć izbjeglica, povećali svoj promet i zaradu. Ali i krijumčari ljudi su na njima dobro zarađivali. Neki su kupili nove aute, renovirali stanove, što ne bi mogli sa svojom uobičajenom zaradom.

Bilo kako bilo prevoditelj Rasheed Allawi, zaposlen u Crvenom križu, ostaje u Bugarskoj. To što je on izabrao najsiromašniju zemlju EU-a za njega ne igra nikakvu ulogu. "Volim ovu zemlju i ne želim ići dalje, čak ni za Njemačku", kaže on i objašnjava to tvrdnjom o sličnosti mentaliteta u Bugarskoj i Siriji. "To je lijepa zemlja i osim toga u njoj mogu živjeti u miru. A to je sve što sam tražio."