Crna Gora ne želi rehabilitirati golootočke žrtve

Branislav Ljumović, sudionik legendarne bitke na Sutjesci, za što je dobio i orden za hrabrost, danas ima 92 godine. Od toga je pet godina proveo na Golom otoku, od 1956. do 1961. U zatvor je poslan dok je bio nastavnik u školi rezervnih oficira u Karlovcu.

"Izbila je tzv. Tršćanska kriza i mi nastavnici dobili smo partijski zadatak da objasnimo pitomcima zašto Trst treba biti dio Jugoslavije. Ipak, nakon godinu dana, povukli smo se iz Trsta i mi sada moramo objasniti tu novu situaciju oficirima. Ja kažem da neću", priča uz osmjeh Ljumović.

Pošto je odbio partijski zadatak, dobio je strogi ukor pred isključenje iz partije. Konačno mu je "presudio" njegov stav o Milovanu Đilasu kojega su svi prvo hvalili zbog njegovih kritika sustava, a kada je počeo obračun s njim, ti isti ljudi su ga oštro napadali. Ljumović to nije htio raditi.

"Odležao sam pet godina, ali se u zatvoru nisam 'popravio'", kaže.

Sve je ostalo na obećanjima

Ljumović jedan je od, kako sam procjenjuje, svega dvadesetak "golootočana" iz Crne Gore koji su još živi. Unatoč brojnim obećanjima vlasti, ali i Deklaraciji Skupštine Crne Gore iz 1992. godine, Crna Gora ostaje jedna od rijetkih država bivše Jugoslavije koja nije rehabilitirala niti obeštetila žrtve Golog otoka.

I sam Ljumović se već 13 godina bezuspješno bori da država donese zakon kojim će rehabilitirati i obeštetiti golootočke žrtve.

"Mi smo još 2006. godine, kao Udruženje golootočkih žrtava, napisali nacrt Zakona o poništavanju presuda osumnjičenima za podršku Rezoluciji Informbiroa 1948. godine. Dostavili smo ga najvišim državnim dužnosnicima, išli kod svih i dobivali obećanja, ali sve je ostalo na tome", priča za DW Ljumović.

On podsjeća da je i aktualni premijer Crne Gore Duško Marković još 2012., kao potpredsjednik Vlade, odgovarajući na zastupničko pitanje u Skupštini najavio da će "to pitanje biti stavljeno na dnevni red Vlade u četvrtom kvartalu (te) godine". Ali to se nije dogodilo.

Žalosno i nepravedno

Izvršna direktorica nevladine organizacije Akcija za ljudska prava Tea Gorjanc-Prelević smatra da je to žalosno i nepravedno, posebno zato što je u odnosu na ukupan broj stanovnika iz Crne Gore bilo najviše zatvorenika na Golom otoku.

Prema službenim podacima iz 1963. godine, na Golom otoku je bilo zatočen ukupno 16.101 zatvorenik, ali je, prema nekim drugim procjenama, kroz zloglasni logor prošlo puno više ljudi. Iz Crne Gore je na Golom otoku bilo 3.390 osoba, a u zatvoru je umro 71 čovjek.

Tea Gorjanc-Prelević za DW ocjenjuje da je u ovom slučaju očigledan problem nedostatak volje političara na vlasti: "Vlada je odavno trebala formirati radnu grupu koja bi napravila nacrt takvog zakona. Pretpostavljam da bi takav zakon podržala i oporba."

Najava tužbi protiv države

Tijekom prošle i ove godine u nekoliko navrata je u crnogorskim medijima najavljivano da će obitelji žrtava pokrenuti tužbe pred sudovima, jer ne žele više čekati državu da ih obešteti. Spominjalo se najprije 10, pa onda još 100 obitelji koje će tužiti Crnu Goru i navodno tražiti odštetu od po 40 eura po danu provedenom u zloglasnom logoru. Ako bi se to i dogodilo, ukupan zahtjev za odštetu sigurno bi bio višemilijunski.

Organizacija Akcija za ljudska prava ipak nema informacije da su tužbe podnesene. Državu nije tužio ni Ljumović, ali kaže da ga u posljednje vrijeme često zovu potomci golootočkih žrtava i zanimaju se za tu mogućnost. Tu ipak postoji jedan realan problem:

"Može se tužiti i tražiti obeštećenje preko crnogorskih sudova, ali pošto ne postoji zakon o rehabilitaciji, sudovi ne mogu donijeti važeću odluku o obeštećenju. Ipak, da smo tužili, prošli sve sudske instance i bili odbijeni, smatram da smo mogli ići pred Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu i tamo tražiti odštetu", kaže Ljumović.

Slovenija i Hrvatska kao primjer

Gorjanc-Prelević kaže da je njihov stav da bi i nasljednici trebali biti obeštećeni, posebno zato što se toliko kasni s odštetom: „Mislim da bi za državu Crnu Goru svakako bilo poražavajuće da ona jedina u regiji tužbama bude prisiljavana da oduži dug pravdi."

Izvršna direktorica Akcije za ljudska prava objašnjava da bi se donošenjem već spomenutog zakona mogao propisati i iznos odštete: "Pretpostavljam da bi se uzeo u obzir način na koji su to učinile susjedne države. U Sloveniji je 2003. žrtvama ponuđena naknada od 6.300 eura za svaku godinu provedenu na Golom otoku, u Hrvatskoj i Srbiji su propisane naknade iznosile oko sedam eura po danu", objašnjava Gorjanc-Prelević.

U tim državama bivši politički zatvorenici, odnosno članovi njihovih obitelji, na temelju zakona su stjecali pravo na rehabilitaciju, naknadu štete i mirovinu, i Ljumović smatra da upravo primjeri Slovenije i Hrvatske mogu biti dobri i za rješavanje pitanja crnogorskih "golootočana".

Više od dva milijuna eura za srpske golootočke logoraše

Zakon o rehabilitaciji u Srbiji stupio je na snagu krajem 2011. godine. "Еvidencija podataka vodi se od 2014. godine. Do sada je podneseno više od 8.000 zahtjeva, a rehabilitirano je više od 6.000 žrtava Golog otoka", priopćeno je za DW iz Ministarstva pravosuđa Srbije.

Žrtve su dobile različita odštete. "Na visinu utječe traže li odštetu traže same rehabilitirane osobe ili njihovi potomci, a uzima se u obzir i vrijeme provedeno na Golom otoku, kao i težina i priroda djela, ali i društvene okolnosti u vrijeme uhićenja", objašnjavaju iz Ministarstva Srbije i navode da je od travnja 2014. do sada za odštetu isplaćeno 243,8 milijuna dinara odnosno više od dva milijuna eura.

Bivši golootočki logoraš Branislav Ljumović kaže da je još prilikom susreta s državnim dužnosnicima prije desetak godina govorio da je "ključ u rukama tadašnjeg premijera, a sadašnjeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića". "Dokle god je ključ u njegovim rukama, naše pitanje neće biti riješeno, jer on radi po diktatu velikih sila", smatra Ljumović i zaključuje: "Jedino ako bude nekog pritiska sa strane, Crna Gora će to riješiti."