Dan pakla u Australiji

Nitko u pokrajini Victoria, uključujući i Melbourne nikad neće zaboraviti tu subotu, 7. veljače 2009. Danima su trajale vrućine kakve se ne pamte, živa je dosezala 48 stupnjeva Celzijusa. Ja i moj partner smo uglavnom živjeli u Melbourneu, ali smo htjeli pobjeći od te vrućine u našu kućicu na šumovitim obroncima oko grada jer nije izgledalo da će vrućine prestati.

Mediji su javljali o „velikoj opasnosti od šumskog požara", ali to su javljali svaki dan tako da skoro više nitko to nije shvaćao ozbiljno. A onda je počelo, negdje iza brda: podigao se i vjetar koji je postajao sve jači i već je počeo nositi pepeo koji je padao po nama. Susjed mi je poslao SMS i upozorio nas kako bi vatra mogla dospjeti u našu dolinu.

Kad smo moj partner i ja sjeli u automobil kako bi pobjegli, još nismo mogli vidjeti dim negdje u blizini, ali pepeo koji je padao po nama nam je jasno kazivao da je u neposrednoj blizini gadno. Desetak minuta kasnije stali smo kod rijeke gdje smo mislili da smo sigurni i počeli čekati da vatra zaobiđe planinu i na koncu, dođe do naše kuće.

Možemo samo gledati i promatrati kataklizmu

Već tada je premijer pokrajine Victoria objavio kako bi ta subota mogla biti „najgori dan u povijesti naše države", ali mnogi, kao niti ja, nismo niti čuli tu poruku. Vjetar je postajao sve jači i na kraju je promjena smjera vjetra spasila našu dolinu. Ali mi, zajedno sa skupinom lokalnog stanovništva koji smo se okupili na obali rijeke smo samo nemoćno mogli promatrati što se zbiva. Umjesto na nas, vatra se okrenula prema mjestima na sjeveroistoku i uništila sve pred sobom. Mnogi stanovnici su bili loše pripremljeni, mnogi neće preživjeti – potvrđene se na koncu 173 ljudske žrtve, uništena je površina od 430 tisuća hektara, više od 1800 kuća je izgorjelo.

Kako je kasnije utvrđeno, barem jedno žarište je izbilo nedaleko od mjestašca Marysvillea. On je bio poznat po svojim slikovitim starim gostionicama i gustom šumom eukaliptusa oko njega. To je bilo mjesto u kojem je živio David Barton i njegova tadašnja supruga Jennifer gdje su godinu prije otvorili malenu trgovinu antikvitetima. I on se sjeća vrućine koja je vladala tih dana.

Ali onda, nešto prije četiri sata poslije podne su David i Jennifer primijetili dim koji se uzdiže nad obroncima u daljini. Vatra je tada još bila udaljena oko 35 kilometara, ali se kretala prema jugu – baš prema njima. Ali onda je došla promjena smjera vjetra kako je najavljeno, ali vjetar je postajo sve žešći. Izbila su i nova žarišta i bilo je jasno da će vatra pogoditi i njihov gradić.

Nema povratka, nema više ni grada

Vjetar je nosio i vrelinu požara: sjeća se da je pogledao na termometar na svojoj kući koji je pokazivao već 56 stupnja Celzijusa. Par je pomogao evakuirati starce i djecu iz susjedstva i kad je s Jennifer vozio jednu staricu u bolnicu, shvatili su da se više ne mogu vratiti u Marysville. Bilo je četvrt do sedam, samo četiri sata nakon što su primijetili prvi dim.

„Nebo je postalo potpuno crno. Iza nas se čula nevjerojatna rika, zvučalo je kao da istovremeno polijeće pet Jumbo Jetova", priča reporterki DW. „Pogledao sam na cestu koja vodi u Marysville i vidio sam taj plameni zid, blještaj narančastog plamena visokog pedeset, šezdeset metara i onda povrh toga još sto, sto pedeset metara visok crni dim. Pomislio sam, ovo neće ispasti dobro!", kaže nam David.

Priča nam i kako je sve izgledalo potpuno surealno tako da je jedva i shvaćao što se dešava. Osim što je poveo njihovog psa i nešto vode, ostavio je sve za sobom, čak i svoj novčanik. Postajalo je sve teže disati jer je golemi plamen sisao sav kisik iz okoline. Ali niti tada David još nije mogao vjerovati da će plamen doprijeti do središta njegovog grada.

No samo pola sata kasnije, doslovce čitav Marysville je izgorio do temelja. To je bio apokaliptični prizor, kaže nam, jedino usporediv s televizijskim prikazima onoga što se dešava u ratu u Siriji. On je izgubio doslovce sve, a izgorjelo je i svih 30 starih gostionica tog grada.

Smrt, uništavanje – i razorene obitelji

David nam kaže da je susjede i prijatelje upozoravao da puste sve i pobjegnu od, kako se vidjelo, najgoreg požara kojeg je pogodio Australiju u njegovoj povijesti. Ali nisu ga svi poslušali: mnogi su ostali, vjerujući da mogu ostati i braniti svoju imovinu. Svi oni su nađeni mrtvi, neki su još držali, sada rastopljeno vodeno crijevo u svom vrtu. Samo u tom gradu je bilo 34 žrtava.

Posljedice se osjećaju i danas, gotovo deset godina kasnije. Preko polovice stanovništva Marysvillea su, kao David, odlučili da se više neće vratiti: bračni par je preselio u Melbourne. Požar je na neki način razorio i njihovu vezu: razveli su se jedva dvije godine kasnije.

David nam kaže kako tu nipošto nije jedini: čitavo mnoštvo brakova i veza su se raspali zbog te „Crne subote". Štoviše, David je napisao i svoj doktorat na temu raspada socijalnih mreža, gubitka i žalosti od koje pate preživjeli, sve tipični simptomi posttraumatskog stresnog poremećaja kojeg je i sam doživio.

Nije mogao izdržati niti u Melbournu i tek stalno razmišljati o onome što je bilo. Možda bi bilo drugačije i sa njegovim brakom da su se odmah vratili u Marysville i pomogli u obnovi grada. On se na koncu vratio 2012. i bilo mu je lakše da je opet među prijateljima, makar su mnogi otišli.

„Bježite odmah"

I kod nepamćenih vrućina znanstvenici tek slute kako je i to posljedica globalnog zatopljenja, a niti do današnjeg dana nije službeno potvrđen uzrok ovog požara. Može biti da je prvi plamen izazvao grom, može biti da je barem na nekim mjestima požar bio i podmetnut. Vlada Australije i vatrogasni stručnjaci promoviraju i novu politiku u takvim slučajevima. Požara u toj zemlji je bilo od pamtivijeka, a biti će ih i u budućnosti. Pravilo sada glasi: bježite što prije, postoje i požari koji se ne mogu ugasiti.

David Barton odmahuje rukom kad razgovaramo o tim uputama vlade i vatrogasne službe. Kaže nam da zna kako mnogi ljudi nisu spremni pobjeći sve do trenutka kada niti bijeg više nije opcija. Pogotovo stanovnici gradova koji su preselili u manje gradiće kao što je Marysville, misleći da će tamo naći mirni, seoski život.

I ja sam ovog siječnja opet otišla u moju kućicu u šumi kod Melbournea. Opet je bilo preko 40 stupnjeva dok sam radila na kući. I morala sam iskreno priznati kako niti ja nemam baš nikakvih planova ako bi sad opet izbio požar. Jedino što mi je palo na pamet jest da pobjegnem: odmah, smjesta i što dalje.

„Može se opet dogoditi već sutra"

Potaknuta službenom istragom o tom povijesnom požaru je pokrajina Victoria uvelike unaprijedila sustav uzbunjivanja građana, uključujući i slanje SMS poruke o „crvenoj uzbuni" svim stanovnicima ugroženog područja. Ali i prije par mjeseci, kad je ove australske jeseni opet gorjelo u pokrajinama New South Wales i Victoria i kad je izgorjelo opet stotinjak kuća, čini se tek da je bilo čudo kako nije bilo i ljudskih žrtava.

Davida brine i da su ljudi već počeli zaboravljati tu „Crnu subotu" i da se vraća svakodnevna bezbrižnost. „Čitava ta stvar bi se prilično jednostavno mogla opet dogoditi", misli preživjeli onog pakla.

A onda – tko zna u kom smjeru će puhati vjetar.