Darko Rundek: „Ja sam rojalist, svijetu treba mudar kralj“

Jedan od najpopularnijih hrvatskih glazbenika Darko Rundek nije omiljen samo u Hrvatskoj nego i širom regije, a u 40 godina djelovanja uspio je osvojiti i svjetsku glazbenu scenu. Nekadašnji frontman kultne grupe „Haustor" nije samo glazbenik i pjesnik, on je i filmski i kazališni kompozitor, kazališni redatelj, a posljednjih godina i gorljivi ekološki aktivist. Sa suprugom, kazališnom redateljicom i prevoditeljicom Sandom Hržić, živi na relaciji Brač-Zagreb-Pariz, a razgovarali smo na zagrebačkoj Trešnjevci nedugo nakon što je predvodio uspješan prosvjed za spas obližnjeg, posljednjeg zagrebačkog otvorenog potoka.

Rundek izrazito rijetko daje intervjue - prosječno jedan godišnje, a u intervjuu za Deutsche Welle otvoreno govori o svom ekološkom i društvenom aktivizmu, pogledu na svijet i Hrvatsku, globalnoj krizi liberalne demokracije, novim umjetničkim projektima... Rundek sa suprugom Sandom upravo završava rad na prijevodu i izdavanju perzijske poeme „Jezik ptica“ iz 12. stoljeća.

U posljednje vrijeme ističete se na ekološkim prosvjedima. Što vas motivira na ekološki aktivizam?

Intimno se ne osjećam kao aktivist i moj aktivizam se događa iz nužde. Kad me pozovu i akcija mi se čini smislena, onda i djelujem. Svuda oko sebe vidimo da se svijet mijenja. Kad smo na Braču vidimo da podmorje izgleda poput Mjesečeve površine - više nema vlasulja, trpova, algi, glavoča, posvud je samo sivi, pusti kamen. I na Braču i u Zagrebu vidim da je manje ptica. 'Noćni' sam čovjek, uvijek sam išao spavati kad bi se pred zoru počele glasati ptice. U zadnje vrijeme me više ne tjeraju u krevet. Ne vidim više ni da mi se ose roje oko pića na balkonu, kad vozim, na staklima auta više nema onog tepiha mrlja od kukaca. Sve nam govori da nestaje dio našeg živog svijeta i jasno je da je ravnoteža poremećena i moramo reagirati. Oni koji su malo osjetljiviji na to, osjećaju taj poriv. Čini mi se ipak kako je sve više ljudi svjesno tih promjena, okupljaju se i mogla bi se dogoditi revolucija - nije to revolucija u marksističkom smislu, nego revolucija koja treba osigurati opstanak života na planetu.

Mislite li da je moguće zaustaviti klimatsku katastrofu na globalnoj razini?

Ne znam, imam određene sumnje. U Njemačkoj je ta tema zasigurno puno prisutnija nego u Hrvatskoj i oni puno više vode brigu o zaštiti prirode. Ovdje mi se često događa da ljudi 'bleje' u mene dok im govorim kako stoje stvari. Ljudi bi trebali znati da je to što piju mlijeko i jedu govedinu direktno povezano s klimatskim promjenama jer je potreban ogroman uzgoj krava za to meso i mlijeko, jer goveda ispuštaju ogromne količine metana čiji je efekt staklenika puno veći nego CO2. Osim toga za njihov se uzgoj iskrčuju goleme površine šuma, time se uništava stanište drugih bića. Sve to kako bi se proizvela stočna hrana. A da ne govorimo o tome u kojim uvjetima se te životinje u tzv. „farmama“ rađaju, žive i umiru.

U knjizi „Šesto istrebljenje vrsta" navode se studije koje pokazuju da je izumiranje nezaustavljivo čak i na izoliranim otocima na kojima nema pesticida i zagađenja. Na svim razinama i u cijelom svijetu bismo se trebali promijeniti funkcioniranje, da se zaustave ove katastrofalne klimatske promjene. Treba znati da se obnovljivim izvorima energije ne može zamijeniti sve ono što će faliti ako se zatvore atomske centrale i 'prljave' elektrane. Moramo, prije svega, smanjiti potrošnju energije, ali i potrošnju dobara kao takvu.

Jeste li vi to učinili u vašem kućanstvu?

Sanda i ja činimo sve da smanjimo potrošnju i nastojimo se ponašati u skladu s onim što propovijedamo. Prestali smo jesti meso, mlijeko i mliječne proizvode, u dućan nosimo torbu, za povrće i voće imamo posebne pamučne vrećice, ne koristimo plastične vrećice, sve što se može kupiti na mjeru kupimo na mjeru, i težimo prema nula smeću, pred kućom imamo dvorište s kompostom za organski otpad... Životu oko sebe dajemo pažnju, pokušavamo biti pažljivi jer je pažnja ono što čovjek u životu može najviše dati svijetu.

Kad usporedite život u Francuskoj i Hrvatskoj može li se reći da je promjene 'nacionalnog' životnog stila lakše provesti u manjoj zemlji?

S tehničke bi strane to trebalo biti tako, ali u Hrvatskoj vlada takva razjedinjenost da su promjene gotovo nemoguće. U usporedbi sa skandinavskim državama, koje su nam bliže po broju stanovnika, u Hrvatskoj su solidarnost i jedinstvo, jasno vodstvo i prepoznavanje dramatičnosti trenutka na puno nižoj razini i zapravo ih ni ne vidim. Manje zemlje, ako nisu dovoljno bogate, više se trude sličiti velikim državama. Trude se trošiti koliko i veliki troše, umjesto da pokušavaju naći svoj cilj i pristup koji će biti moderniji i progresivniji od velikih. U Hrvatskoj se na prosvjede povezane s klimatskim promjenama još uvijek gleda kao na hir srednje klase koja je dovoljno bogata da si može priuštiti bavljenje pitanjima klime. U velikim zemljama ipak jačaju pokreti kojima su klimatske promjene glavni problem i koji radikalnim metodama pokušavaju prisiliti moćne strukture na promjene. To je pitanje opstanka ljudske vrste. Nestat ćemo, ako odmah nešto ne poduzmemo i o tome svjedoče i brojne znanstvene studije.

Predvodili ste nedavno prosvjed za spas potoka Črnomerec, posljednjeg zagrebačkog otvorenog potoka, a u prosincu ste digli glas protiv sječe gradskih šuma i izazvali brzu reakciju 'Hrvatskih šuma'. Kako građani reagiraju na te vaše akcije?

Iskreno sam bio iznenađen koliko se puno ljudi okupilo za spas potoka i postao sam svjestan da stvarno veliki broj ljudi osjeća i vidi što se zbiva te da žele nešto učiniti. Pitanje je kako artikulirati tu potrebu jer se kod nas često sve svodi na političke razmirice i etiketiranje. Na Braču imam susjede strance, Šveđanku i Amerikanca, i oni se stalno čude kako se ljudi u Hrvatskoj ne mogu normalno dogovoriti kako riješiti neki komunalni problem i kako se stalno sve svodi na pitanje tko je iz koje političke stranke.

Zašto smatrate da je važno sačuvati posljednji zagrebački nebetonirani potok?

Zato što je on veza prirode sljemenske šume s rijekom Savom i onda dalje s Crnim morem (smijeh). On je dio zelenog i plavog krvotoka Zagreba i njegovim zatvaranjem ne bi se samo uništio prostor na kojem građani mogu uživati u prirodi usred grada nego i staništa pa i zaštićenih životinja kojih još tu i ima. Nedavno sam u Srbiji pomagao inicijativi koja se bori za spas rijeka Stare planine. U zemljama koje teže pristupanju Europskoj uniji prisutan je trend da se pokušava podići udio obnovljivih izvora energije pa su krenuli na rijekama i rječicama graditi hidrocentrale. Tako su u Srbiji investitori odlučili graditi hidrocentrale na planini koja je prokrvljena potočićima i rijekama i još su odlučili svu tu vodu zarobiti u cijevi pa ona više ne bi slobodno tekla Starom planinom. To znači smrt prirode Stare planine. Najluđe je u svemu to što je takav pothvat posve neisplativ jer su cijene radova daleko iznad onog što bi se dobilo od struje od tih malih hidrocentrala.  Čini mi se da na Zapadu postoji puno slobodnog kapitala koji se treba negdje oploditi i onima koji odlučuju o takvim stvarima je najvažnije samo da se lova vrti.

Kako komentirate činjenicu da se u Hrvatskoj gotovo uopće ne raspravlja o održivom razvoju iako ta tema dominira u EU i zapadnim demokracijama?

Realno, ne vidim naznake održivog razvoja ni u zemljama u kojima se o tome puno priča. Održivi razvoj podrazumijevao bi smanjenje potrošnje, ali ne vidim da se to igdje događa u značajnijoj mjeri. Naša ekonomija počiva na crpljenju nafte, za njezino crpljenje potrebno je sve više i više energije i mi bismo se morali odmaknuti od nafte, ali to ide jako sporo. Kad gledamo iz funkcionalne perspektive, teško je ući u korijen problema. U današnjem svijetu više ne postoji neka vrsta osjećaja svetosti prirodnog svijeta, koji je povezan s nekim višim smislom, onda je teško bilo što promijeniti. Sanda i ja upravo se bavimo izdavanjem perzijske duhovne poeme „Jezik ptica“ iz 12. stoljeća, Sanda ju je prevela, a ja sam joj u tome pomogao. Ta nas poema, na neki način, upozorava na jedinstvo svijeta, koje zaboravljamo u ovom vremenu buljenja u ekrane i trkom za gomilanjem materijalnog i stvari koje nikog zapravo ne čine sretnim. Potraga za smislom možda je važnija no ikad.

Sve veći broj ljudi okreće leđa potrošačkom društvu i jurnjavom za materijalnim dobrima u želji da žive sretnije i zdravije. Eskapizam uzima maha. Mislite li da će taj trend potrajati?

-Na kraju će svi biti prisiljeni tako živjeti. Moćnima eskapizam nije drag jer slabi njihovu moć, a slabi ih i manja potrošnja jer cijeli sustav funkcionira na potrošaču. Ako se netko odmetne od potrošačkog društva, znači da cijeli sustav dovodi u pitanje.

Puno se raspravlja o krizi liberalne demokracije i kapitalizma. Što je, prema vašem mišljenju, alternativa postojećem sustavu?

-Ja sam rojalist. Liberalna demokracija i kapitalizam su stroj koji upravo proždire sam sebe. Političari su svjesni da bi za stvarnu promjenu morali donositi nepopularna rješenja, ali to bi značilo njihov kraj jer nepopularni političari gube pozicije. Mi zapravo imamo krizu političkih dugova jer svi samo misle kako da nakon četiri godine mandata opet podmite birače.

Budući da sam rojalist, smatram kako jedino mudro vodstvo - mudri kralj - može promijeniti stanje stvari.

To bi podrazumijevalo i da je taj kralj dobronamjeran humanist.

-Zašto ne bi bio dobronamjerni humanist? Moj kralj bio bi humanist i ne bi mario samo za vlastito dupe. Nije vladanje društvom malena i lagana stvar, to je težak posao i traži mudrog čovjeka. Samo nas vodstvo mudrog kralja može spasiti iz ove situacije kad je cijeli svijet pred kolapsom. Dogodit će se prirodne katastrofe zbog kojih će se morati suspendirati postojeće institucije i demokratski sustavi, a u tom neizbježnom scenariju priželjkujem vodstvo mudrog kralja. Mi smo sve bliže izvanrednom stanju zbog stvarnog kolapsa današnjeg svijeta.

Jeste li se ikad poželjeli aktivno baviti politikom, biti taj mudri kralj?

Bože sačuvaj! Bilo je nekoliko propalih pokušaja ovdašnjih političara da me pridobiju na svoju stranu, ali su brzo odustali jer je bilo jasno da me to ne zanima.

Kako komentirate situaciju u Hrvatskoj?

-Meni je ovo što živimo žalosno. Svakih nekoliko dana, kad otvorim novine, bude mi mučno jer je toliko jeftinog podmetanja i sitnog šićarenja. Žalostan je manjak ambicije naših političara i ne razumijem zašto je tako. Zemlja je prekrasna, priroda nije previše upropaštena, imamo pametnih i divnih ljudi koji puno znaju i puno mogu, a mi smo kao društvo u cjelini na tako niskoj razini razvoja da smo posve bijedni.

Dozvoljavate li političarima da koriste vaše pjesme u kampanjama?

Ne. Moje pjesme koriste se samo u prosvjedima. Iako, nijednu nisam pisao s namjerom da bude buntovna. Ay Carmela je nastala kao kazališni song, za kontekst španjolskog građanskog rata, a postala je pjesma onih koji zagovaraju revoluciju. Šejn, koji ima himnički pobunjenički status uopće nije buntovna i posve je intimna pjesma, a Sejmeni su inspirirani filmom, a ne ratom s kojim su je mnogi kasnije povezali. Nisam pjesnik buntovnik, dogodilo se samo da su neke moje pjesme ljudi povezali s pobunom.

Jeste li ikad požalili što niste razvijali karijeru kazališnog redatelja umjesto da ste glazbenik i pjesnik?

-Nisam. Kazalištu pridonosim tako što često komponiram za kazališne predstave. Smatram da posao kazališnog redatelja nije jedan od mojih većih talenata. Glazba je moj medij i u glazbi dajem najbolje od sebe.

Kako ste se zainteresirali za perzijsku poeziju?

Sanda: Bilo je to davno, na prvoj godini Akademije. Otkad smo se upoznali, perzijska poema „Jezik ptica" stalno je s nama. U tom prvom naletu do nas je stigao samo miris te poeme koju sam koristila u istraživanju u jednom internacionalnom kazališnom projektu. Za tim sam mirisom krenula u Francusku. U Parizu sam došla do dramatizacije pod nazivom Sabor ptica, prevela je na hrvatski. U više navrata smo radili predstave ili kazališne radionice vezano uz neke njene dijelove. Darko je uvijek bio blizu. Radio je glazbu za Pustopoljinu potrage, Pustopoljinu ljubavi i druge. Ta se poema na razne načine vrtjela oko nas, radila koncentrične krugove sve dok je jednog dana, prije 20-ak godina, nisam krenula ozbiljno u prevođenje. Prevodila sam je preko francuskog jezika. Željela sam shvatiti što se tu stvarno događa, i ne samo u smislu njezinih kazališnih odsjaja, nego što je uistinu u njoj. Bilo je i nekoliko perzijskih znalaca koji su mi objašnjavali što nije bilo jasno i malo po malo je sazrela želja da cijelu poemu prevedem na hrvatski jezik. Sad smo pri kraju i krajem svibnja poema će izići u izdanju „Planetopije“.

Kad možemo očekivati novi album? Prošle godine objavili ste singlove, ali albuma još uvijek nema.

Umjesto rada na albumu puno sam 'šarao' i radio razne stvari. U Beogradu su bili dani Darka Rundeka i predstavio sam pet različitih projekata. Kad smo slavili 20 godina od „Apokalipsa“ okupio sam muzičare iz Zagreba koji su sad moj veliki band, Ekipa. Ekipa je snimila i nedavno objavila album međimurskih pjesama „Mura, Mura“ u izdanju Menarta i Longplaya, gdje se pojavljujem u ulozi muzičkog producenta. U zadnja dva mjeseca koncertirao sam s Jazz orkestrom HRTa, Tamburaškim orkestrom HRTa, Cul de Sacom, i sudjelovao na sessionima improvizirane muzike.

Ali da, radim i na novom albumu s Ekipom. Ona tri singla koja smo objavili prošle godine vjerojatno uopće neće biti na albumu jer bi htjeli da se drži skupa kao jedinstvena cjelina.

 Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android