Demoralizirane sirijske izbjeglice vraćaju se kući

Dvadesetpetogodišnji Harrod Joseph, upravo se vratio s patrole kršćanskim naseljem sirijskog grada Qamishli, nedaleko od granice sa Turskom. Pridružio se tzv. sirijskim-kršćanskim sigurnosnim snagama Sutoro, koje pokušavaju zaštititi građane u tri sirijska grada, većinski naseljenim Kurdima. Prethodnih osam mjeseci proveo je u Armeniji, prije toga je boravio u Libanonu.

"Bio sam prilično zabrinut zbog situacije u zemlji, pa sam odlučio nastaviti školovanje negdje drugo, na primjer u Armeniji", priča Joseph u razgovoru za DW. Ali ta zemlja nije ispunila njegova očekivanja. Bio je uvjeren da će pronaći posao i da će svojoj obitelji iz Armenije moći slati novac. Dogodilo se potpuno suprotno, oni su njemu pomagali da preživi u drugoj zemlji.

Posao nije uspijevao pronaći, barem ne neki pristojno plaćeni. Povremeno bi prao suđe u nekom kafiću ali to mu niti približno nije moglo pomoći u preživljavanju u tuđini. Živio je u dvosobnom stanom s još sedam Sirijaca.

"Dobivali smo manje novca za takve poslove, zato što smo iz Sirije. Mogli smo naći samo one poslove za koje nije bila potrebna neka posebna kvalifikacija. Nisam se osjećao dobrodošlim, već kao stranac. Naravno da su i oni Armenci, ali ja sam Armenac iz Sirije i to je za njih velika razlika", priča ovaj mladić.

Shvativši da za njega u Armeniji nema perspektive, otišao je u Libanon. Nije računao sa time da će se tamo zadržati osam mjeseci. Već je bio odlučio da se vrati kući. Put kojim bi stigao kući dugo je bio nesiguran. U Qamishlu se ponovno vratio nakon 16 mjeseci. Grad nije mogao prepoznati.

"Tijekom prvih dana revolucije nije bilo kontrolnih točaka a niti su političke stranke izlazile na ulice. Kada sam se vratio shvatio sam da je sve drugačije. Čak su se i ljudi promijenili. Mnogi su otišli, a došle su brojne izbjeglice", kaže on.

Drago mu je što je njegova obitelj ponovno na okupu, ali priželjkuje bolju budućnost, za sebe negdje u Europi. "Ako budem ponovo odlazio, neću ići sam. Išao bih sa obitelji. Ne želim da se priča ponovi", dodaje mladi Sirijac.

Borimo se zajedno

Mnogi stanovnici ovog dijela Sirije kritiziraju one koji napuštaju zemlju i odlaze na Zapad. Posebno Kurdi ističu kako je njihova obaveza zaštititi zemlju, identitet i ljude, koje borci tzv. Islamske države konstantno napadaju. Jedan stariji pripadnik jedinica Sutoro, po imenu Aboud, u tome je veoma izričit.

"Želimo da se imigracija u Europu zaustavi. Pokušavamo sve Sirijce ohrabriti kako bi se vratili kući i borili se. Etnička pripadnost i religija nisu važni. Mi ovaj rat trebamo voditi zajedno", kaže Aboud, koji nije želio otkriti svoje prezime.

George je čovjek u kasnijoj životnoj dobi, prosijed s brkovima i izbačenim trbuhom. Sa svojom ženom Jaqueline i četvoro djece napustio je Derike, mjesto u sirijskoj provinciji Hasaka, koje je prilično uništeno u borbama s IS-om. Nisu imali ni vodu ni struju. Druge mogućnosti nije bilo. Pobjegli su i završili u Nizozemskoj.

Vjerovali su da ih tamo čeka svjetlija budućnost. George je radio na jednoj farmi povrća. Obitelj je živjela u jednosobnom stanu i osjećali se, usprkos miru u kojem su ovdje mogli živjeti - diskriminirano i nepoželjno. Odlučili su se vratiti.

"Shvatio sam da se prema meni odnose kao prema ljudskom biću samo u mojoj zemlji", priča George navodeći kako je doživio i uvrede samo što je Sirijac. "Pa i ja sam kršćanin. Zar to ne znači da i ja imam neka prava u zemlji kao što je Nizozemska?".

Dvije godine su proveli u izbjeglištvu i na se ipak vratili u Siriju.

Smrt je posvuda

Šezdesetosmogodišnji svećenik iz Armenije, Dajad Hagopian, također je jedan od povratnika u Derike. On svoju odoru stalno nosi iako vjernike samo jednom tjedno poziva na bogoslužje u armensku pravoslavnu crkvu. Nekada je Armenaca ovdje bilo znatno više. Danas u crkvu navraća samo njih 220.

On je Siriju napustio nešto prije rata. Četiri godine je proveo u Njemačkoj. Domovina mu je sve vrijeme nedostajala. "Pitaju me kako mi je tamo bilo. Ja im obično kažem: 'Kuća u kojoj sam živio imala je četiri zida kao i vaša'", objašnjava Hagopian i priznaje da je vjerojatno posljednji, koji bi ljude trebao odvraćati od napuštanja zemlje. Troje njegove djece danas živi u Europi.

"Bog je govorio, dat ću vam vaš kruh svagdašnji i dobili smo ga. To možda nije mnogo, ali imamo čak i nešto voća i mesa, i to je sve što nam je potrebno. Ljudi misle da se umire samo u Siriji, ali smrti zapravo ima svuda", kaže ovaj svećenik.