Deportirani u Rusiju: sudbina ukrajinske djece

Kostjino selo Kozaske u hersonskoj regiji zauzeto je odmah na početku ruske invazije na Ukrajinu, krajem veljače 2022. Ali, za tog 14-godišnjaka, koji je živio sa svojim starijim sestrama i teško bolesnim ocem, stvari su postale još gore. Baš kada je Kostja bio otišao po pomoć, njegova porodica je evakuirana u okupiranu Novu Kahovku, gdje tada nije bilo borbi.

„Kad sam se vratio, moje porodice nije bilo. Verojatno nije bilo mjesta u autobusu. Ne znam zašto nisu mogli doći po mene, bio sam malo razočaran zbog toga“, kaže Kostja.

Potom je nekoliko mjeseci živio sam, a onda su mu predstavnici okupacijske administracije ponudili da ga prebace u Anapu na ruskoj obali Crnog mora, u prihvatilište iz kojeg poslije djecu raspoređuju na druga mesta.

Tužba u Hagu za ratni zločin

Kostja je jedno od 19.500 djece za koje ukrajinske vlasti tvrde da su ilegalno deportirana u Rusiju i na teritorije Ukrajine koje su okupirali Rusi.

Kako je za DW rekla ukrajinska predstavnica za dječja prava Darija Herasimčuk, tu su uključena i djecu koja su u Rusiju došla sa svojim roditeljima, prinuđenima na taj korak zbog ruskog napada.

Zbog sumnje da su počinili ratne zločine u Ukrajini, Međunarodni kazneni sud u Haagu je u ožujku 2023. izdao je nalog za hapšenje ruskog predsjednika Vladimira Putina i njegove povjerenice za djecu Marije Lvove-Belove. Njih dvoje su optuženi za otmicu ukrajinske dece – u Rusiju.

Kostjina nova porodica u Rusiji

Kostji je u prihvatilištu rečeno da će biti smješten u dom, ako njegova porodica ne dođe po njega. Nije imao kontakt sa porodicom, ali je na kraju uspio pronaći sestru. „Rekao sam joj: Uradite nešto, izvucite me odavde“, sjeća se. Ali, njegova sestra, koja je još bila maloljetna, nije mogla ništa učiniti za njega.

Ubrzo potom, ruski organ starateljstva obavijestio je Kostju da su mu pronašli usvojitelje u blizini Anape. Kostja, koji nije tražio novu obitelj, na kraju je pristao.

„Nikad nisam vidio tako vesele roditelje“, kaže on. Usvojili su ga Ukrajinci iz Donjecka. Nakon ruske okupacije Donbasa 2014. preselili su se u Rusiju i vjerojatno su tamo dobili rusko državljanstvo.

„Rekli su da su Ukrajinci. Imali su okačenu ukrajinsku zastavu i grb – ali i ruski grb, jer su ipak u Rusiji", kaže Kostja, koji je postao njihovo treće, usvojeno dijete.

Tko su usvojitelji ukrajinske djece?

Prema riječima povjerenika ukrajinskog parlamenta za ljudska prava Dmitra Lubinjeca, ruske obitelji već su usvojile oko 400 ukrajinske djece. Najpoznatiji je slučaj djevojčice koja je odvedena iz sirotišta u Hersonu. Novinari su saznali da su je usvojili zastupnik ruske Državne dume Sergej Mironov i njegova supruga.

Ukrajinska nevladina organizacija „Regionalni centar za ljudska prava“ utvrdila je gdje se nalazi 378 ukrajinske deportirane djece.

Za razliku od djeteta u starateljstvu, ono koje je usvojeno smatra se biološkim djetetom roditelja koji su ga usvojili, objašnjava Katerina Raševska, stručnjakinja iz te nevladine organizacije.

„Roditelji mogu u roku od šest mjeseci djetetu promijeniti ime, prezime, mjesto i datum rođenja. Onda ga više ne možemo pronaći“, kaže Raševska.

Aktivisti nevladinih organizacija do sada su saznali imena 69 roditelja koji su usvojili ukrajinsku djecu. Skoro svi imaju pon nekoliko usvojene djece. Prema Raševskoj, većina su prosvijetni radnici i vojno osoblje – uključujući i one koji su se borili u oba čečenska rata – ali i kulturni radnici i predstavnici crkve, kao i aktivisti te zaposleni u dobrotvornim zakladama.

Vladimir iz Moskve postao je staratelj Maksimu iz Ukrajine

DW je uspio razgovarati s ruskim starateljem Vladimirom (ime promenjeno) iz moskovske oblasti.

Pored druge dece o kojoj brine njegova obitelj, Vladimir sada odgaja i Maksima (ime promenjeno), koji više nema roditelje. Dva dana prije ruske invazije u veljači 2022, zajedno s ostalom siročadi, Maksim je doveden iz takozvane „Donjecke Narodne Republike“ u Kursk, u Rusiji. Tamo je dobio rusko državljanstvo da bi, kako Vladimir kaže, mogao dobiti besplatnu medicinsku njegu.

Vladimir priča da je Maksim živio u internatu u Donjecku koji je okupirala Rusija. Nije poznavao svoje biološke roditelje. Isprva je negativno govorio o Ukrajini i Ukrajincima i rekao da će se vratiti u Donjeck kada poraste.

Vladimir ističe da je on protiv ruske agresije i tvrdi da je morao objasniti Maksimu da je Rusija napala Ukrajinu, a ne obrnuto. „Mi uvijek ističemo dostojanstvo ukrajinske nacije i njeno pravo na nezavisnost. Sva naša djeca znaju našu poziciju, pa i on“, tvrdi Maksimov staratelj.

Tko snosi odgovornost?

Čini se da je takav stav ruskih staratelja izuzetak. Ombudsman Dmitro Lubinec kaže da deportiranoj ukrajinskoj djeci u ruskim obiteljima prijeti preodgoj: „Kažu im: ’Ti si Rus i govoriš ruski. Zaboravit ćeš sve što je bilo prije i počinješ novi život. Ideš u školu i dobijaš ruske dokumente. Bit ćeš ogdgajan kao pravi Rus i trebaš biti zahvalan što smo te spasili’.“

Lubinec smatra da se u ruskim obiteljima krše prava ukrajinske djece, posebno pravo na slobodu kretanja i korištenje svog maternjeg jezika.

Vladimir kaže da se ne boji odgovornosti zbog toga što je staratelj Maksima: „Kada bi me međunarodni sud proglasio krivim, ja bih priznao da sam staratelj, ali moja savjest je čista, jer moji motivi nisu ratni, agresivni. Jednostavno želimo pomoći djetetu u njegovoj situaciji.“

Međutim, Katerina Raševska iz „Regionalnog centra za ljudska prava“ u Kijevu, smatra da je udomljavanje djece u ruske obitelji zločin. Ujedinjeni narodi zabranjuju usvajanje dece bilo kojoj strani u sukobu. Osim toga, za odgoj mora biti nadležan predstavnik iste kulturne i etničke grupe kojoj dijete pripada. „Usvajanje će vjerojatno biti klasificirano kao genocid“, smatra Raševska.

Ona, međutim, ne tvrdi da krivicu snose staratelji. Prema Raševskoj, odgovorne su ruske vlasti i guverneri ruskih regija koji su napravili poseban sustav nagrađivanja za obitelji koje primaju ukrajinsku djecu. Odgovornost snose i povjerenici za djecu na područjima koje je okupirala Rusija, kao i Putin te Lvova-Belova.

Kostja se vraća u Ukrajinu

Kostja je proveo manje od mjesec dana s obitelji u blizini Anape. Njegova sestra, koja je u međuvremenu postala punoljetna, kontaktirala ga je i ponudila mu da se vrati u Ukrajinu. Kostja je isprva odbio i napisao da se već navikao na novo mjesto. Ali, nekoliko puta je mijenjao mišljenje.

„Oklijevao sam jer smo bili zastrašeni. Mislio sam da u Ukrajini neću imati šta za jesti, a u Rusiji mi je obećano sve“, kaže Kostja. Konačno je razgovarao sa svojim usvojiteljima. „Rekli su da je odluka moja, ali su mi savjetovali da ostanem. Čak su mi predložili da se cijela moja obitelj preseli u Rusiju“, priča se Kostja. Na kraju je ipak odlučio vratiti se u Ukrajinu, jer je želio biti sa svojom obitelji, koja se iz Hersona preselila u Černiv.

„Kada sam vidio ukrajinsku zastavu i grb na granici, odmah sam imao osjećaj da sam se vratio u svoju zemlju“, kaže Kostja. U Kijevu je prvo smješten u prihvatilište koji vodi nevladina organizacija „Save Ukraine“, koja brine o vraćenoj deportireanoj djeci.

Potom je proveo nekoliko mjeseci sa svojom obitelji, ali ni njegov bolesni otac, ni njegove sestre nisu se mogle brinuti o njemu, za što on ima razumijevanje. Zato se Kostja vratio u prihvatilište „Save Ukraine“. Nedavno je u Poltavi u Ukrajini za njega pronađena hraniteljska obitelj i Kostja tamo već živi.

Unatoč teškoćama kroz koje je prošao i činjenici da ne može živjeti sa svojom obitelji, Kostja ne žali što se vratio u Ukrajinu.

Težak povratak djece u domovinu

Prema ukrajinskim informacijama, do sada je vraćeno gotovo 390 deportirane djece. U proces povratka, koji se drži u tajnosti, uključeno je više strana. Nisu sva ta djeca bila smještena u ruske obitelji. Javno se zna samo da je najmanje troje djece odvedena iz ruskih obitelji kod kojih su živjeli. To je posebno teško, kažu zvaničnici i aktivisti uključeni u proces. Ali najteže je vratiti siročad, jer nemaju rođake koji bi ih mogli preuzeti.

Vladimir, ruski staratelj Maksima iz Donjecka koji je sam siroče, osuđuje to što se u Rusiju dovode ukrajinska djeca koja u domovini imaju obitelj. Maksimov povratak na teritorij Ukrajine koju kontrolira Kijev opisuje kao „vrlo teško pitanje“. Zabrinut je za Maksimovu psihu. „Tamo (u internatu u okupiranom Donjecku) im je ispiran mozak, govorili su im da je Ukrajina neprijatelj“, kaže Vladimir.

Mikola Kuleba, šef „Save Ukraine“, kaže da svu djecu treba vratiti iz ruskih porodica i reći im istinu – da su tamo dovedena na prevaru. Ipak, Kuleba priznaje da je to teško pitanje.

Ombudsman Dmitro Lubinjez u vezi s tim naglašava: „Za nas kao državu ostaje činjenica da su to ukrajinska djeca“. Prema riječima Lubinjeca, odluku o tome gdje djeca trebaju živjeti mora donijeti obitelj. A ako nje nema, onda ukrajinske vlasti. „Ako netko ima 18 godina, dovoljno nam je čuti da je zadovoljan, da sebe smatra državljaninom Rusije i da hoće tamo ostati. Ali, znam da bi mnogi punoljetni rekli da se hoće vratiti u Ukrajinu“, kaže Lubinec.