Depresivni ne ubijaju nepoznate ljude

Georg Fiedler je psiholog iz Hamburga i bio je članom Njemačkog nacionalnog programa za prevenciju suicida. Sa njim smo razgovarali o slučaju 18-godišnjeg mladića porijeklom iz Irana koji je u Münchenu usmrtio 9 osoba i na koncu sebe. Na konferenciji za novinare je rečeno kako je on bio "sklon depresiji" i kako je zbog toga bio i kod liječnika.

DW: Gospodine Fiedler, može li biti da netko tko je "sklon depresiji" uperi oružje na druge?

Georg Fidler: Najprije se mora objasniti da pojam "sklonost depresiji" tek služi kako bi se opisalo kako on djeluje na druge osobe. Utoliko je policija je bila veoma oprezna u opisu počinioca. Sklonost depresiji nipošto ne znači niti da je netko psihički bolestan. Ali čak i da jest, depresija bi zapravo bila prepreka da se izvrši ovakva suluda ubojstva. Depresivni, ako već, onda agresiju usmjeravaju prema sebi. Zato ne možemo poći od pretpostavke kako je depresija bila uzrok ili povod za takvo djelo.

Koliko je depresija raširena u Njemačkoj?

Sklonost depresiji se možda može reći za trećinu stanovništva. To je širok pojam i on može značiti da netko živi povučeno, mnogo razmišlja, sam sebe optužuje ili je uvjeren da je kriv za baš sve. Tu ima raznih faktora. Ali sve te osobine nipošto ne moraju značiti da je ta osoba bolesna. "Depresija" se kao pojam olako koristi, jer depresija je teški psihički poremećaj. On znači potpunu zaokupljenost sobom, rano buđenje i nesanica koja može trajati tjednima.

Napadač je bio 18-godišnji Nijemac iranskog porijekla. Što je tako mladog čovjeka moglo navesti na takav čin?

Treba biti veoma oprezan dok se ocjenjuje ovaj slučaj. Jedno je sigurno: nema samo jedan uzrok tom zločinu. Očito je počinitelj bio na psihijatrijskoj terapiji. Psihički poremećaj utoliko može imati određenu ulogu, ali samo to ne objašnjava ovaj čin. Uvijek iznova se nakon toga upozorava na opasnost od nasilničkih igara na računalima koje mladi tako vole. Ali niti činjenica da je napadač igrao takve „pucačine“ ne može biti jedino objašnjenje za takav izljev nasilja. Tko izvlači takav zaključak, taj čini sve skupa previše jednostavno. Pozadina takvih nedjela je u pravilu mnogo složenija.

Ponekad se čuje i pojam „prošireni suicid“. Što to znači?

To znači da jedan počinitelj sa sobom u smrt odvodi više osoba iz svoje okoline. To može biti majka koja ubija svoje dijete ili otac koji ubije čitavu obitelj. U oba takva slučaja počinitelj ima suludu predodžbu kako njegove žrtve nisu sposobne za život bez njega. Utoliko se u tim slučajevima na neki način može govoriti i o "altruističkom" motivu. Ali napad u Münchenu nema ništa od toga.

Da li Vas taj napad podsjeća na neke ranije slučajeve?

On ima sličnosti sa namjernim rušenjem aviona Germanwingsa prošle godine. Ali i tu vrijedi što sam upozorio: čin kopilota se sigurno ne može tumačiti samo njegovim depresijama. Po mom mišljenju, on je imao i teške poremećaje svoje ličnosti i tu na primjer onda dolazi i njegova predodžba o neprijateljski nastrojenoj okolini. Ili posegnimo za primjerom prije nekoliko godina i napadaču iz Winnendena (17-godišnjak koji je 2009. u srednjoj školi ubio 15 osoba i onda i sebe, op. red.) I on je bio liječen zbog depresije, ali i tamo je čitav niz čimbenika utjecalo na taj zločin koji nemaju baš nikakve veze sa depresijom. Jer psihijatrijska dijagnoza depresije zapravo isključuje mogućnost takvih djela.

Vidite li povezanosti između tih djela?

Upada mi u oči kako je napadač u Münchena očito prije svega ciljao mlade ljude i pucao na njih. Po žrtvama je tako ovo veoma slično Winnedenu. Ali čovjek se odmah sjeti napada u Norveškoj gdje je Andres Brevik prije svega ciljao na mlade ljude kao svoje žrtve.