"Der Spiegel": 60 godina "savijesti njemačke politike"

On je decenijama bio pojmom istraživačkog novinarstva u ovoj zemlji i sa aferama koje je otkrivao, stekao je ugled daleko izvan granica Njemačke. I danas tjednik "Der Spiegel" određuje političke polemike iako su i sve glasnije kritike, kako današnji "Der Spiegel" nipošto nije onaj "stari". Prema jednoj anegdoti, i najviši političari Bonnske republike trudili imati dobre veze sa tiskarom u Hamburgu gdje se "Spiegel" štampao - kako bi dobili primjerak Spiegela prije nego što se on pojavi u prodaji.

Jer političarima u to doba nipošto nije bilo ugodno pronaći svoje ime u listu: optuživali su ga kako je tek listić koji lovi skandale, ali "Der Spiegel" je za medijsku javnost bio kud i kamo više od toga. On je otkrivao što se htjelo sakriti i diktirao mišljenje čitave zemlje, u najboljim danima ga se zvalo "nezavisnom savijesti politike kojoj ne promakne niti jedan skandal." A skandala je bilo na pretek: među najvećima je bila takozvana "Afera Flick" o milijunima koje je taj koncern plaćao političarima ali ne zaostaje ni afera o Uwe Barschelu sa njegovom, još i danas legendarnom, "časnom riječi" kako nije prisluškivao i pleo intrige protiv svog političkog protivnika, Björn Engholma. Jer Barschel je mogao izreći samo svoju "časnu riječ" ali "Der Spiegel" je mogao pokazati čvrste dokaze i podatke.

"Ograničeno sposobni za obranu zemlje"

"Der Spiegel" je oduvjek imao problema i sa vojskom i tajnim službama - bolje rekavši, one su imale problema sa "Der Spiegelom". Jer on je objavio i skandal kako je njemačka obavještajna služba BND bila umješana u preprodaju plutonija ali legendarni broj "Der Spiegela" izašao je 1962. Tada je list objavio tajni dokument njemačkog Bundeswehra o spremnosti njemačke vojske nakon vojne vježbe NATO saveza, "Falex 62". Zaključak je bio kako je njemačka vojska tek "ograničeno sposobna za obranu zemlje" i to je bio naslov na naslovnoj stranici "Spiegela". To je izazvalo pravu lavinu - sa obje strane: nekoliko dana kasnije policija je pretražila redakciju "Spiegela" u Hamburgu i uhapsila više urednika - među njima i samog Rudolfa Augsteina. Tadašnji njemački kancelar, Konrad Adenauer je u parlamentu izjavio: "Imamo ponor izdaje u našoj zemlji."

Ali hapšenje je izazvalo i goleme demonstracije i prosvjede u čitavoj zemlji. Sve što ima ugled i ime podiglo se protiv napada na slobodu tiska - i osobito protiv tadašnjeg ministra obrane, Franz Josef Straußa koji je uvelike bio zaslužan za policijski obračun sa "Der Spiegelom". Sudski, urednicima se ništa nije moglo dokazati ali skandal je skupo koštao političare: Strauß je morao položiti ostavku a i na ugled samog Adenauera je od onda pala ružna sjenka.

"Der Spiegel" je od napada imao samo korist

Sam "Spiegel" je od te afere imao samo koristi - ne na kraju i ekonomske jer se naklada uspela na pola milijuna primjeraka. Izdavač Rudolf Augstein je tako i sebi i svojim novinarima osigurao slobodu u novinarskom djelovanju i ta je sloboda za Augsteina bila srž njegovog publicističkog rada: "Sjećam se dana u vladi kada mi nisu htjeli pružiti ruku niti konzervativni kancelar Konrad Adenauer niti tadašnji predsjednik socijaldemokrata, Kurt Schumacher. To je bio isti dan i isti broj "Spiegela" koji je naljutio i jednog i drugog."

Rudolf Augstein je "Spiegel" učinio ono što je bio decenijama - glavni medij zemlje. Sve do njegove smrti 2002. je njegovo ime bilo neodvojivo od lista "Der Spiegel" iako se još 1996 oprostio od svakodnevnog redakcijskog posla.

"Der Spiegel" u prijevodu znači "Zrcalo" ali taj list nikad nije želio biti samo puki odraz onoga što svi i svatko u Njemačkoj govori. On je imao ambicija sam postaviti teme o kojima će se govoriti i to nakon veoma solidnog istraživačkog rada i veoma dobrih dokaza kako je sve što objavi, točno. Pritom dolazi specifični stil pisanja - ponekad samo telegrafski ali uvijek čitko. U listu se moglo vidjeti i gdje na političkom spektru on stoji - kao što je Augstein jednom rekao; "ako zagusti, onda prije lijevo". Današnji glavni urednik, Stefan Augst tvrdi kako se u radnom procesu malo toga promijenio: "Ono što "Spiegel" ima jest njegovo ime, tradicija i veoma dobra mašina. Kada kažem mašina, onda mislim na sve one koje rade za ovaj list. To su oni koji imaju veze i koji dolaze do informacija. Želim reći - i to nije posebna tajna niti nešto posebno - kako je list rezultat ustrajnog rada dobrih ljudi."

"Der Spiegel" nije onaj "stari"

Ali često govorimo "nekad" - jer posljednjih godina je "Der Spiegel" za mnoge izgubio podosta od svojeg sjaja. Često se za krivca proziva upravo sadašnji glavni urednik, Stefan Augst kojeg je Augstein 1994. uzdigao od spikera na "Spiegel TV" ravno na mjesto glavnog urednika. Oliver Gehrs, bivši suradnih "Spiegela" je Austa otvoreno optužio kako je prekršio jedno od temeljnih načela sa kojim je "Der Spiegel" postigao slavu: nikad ne postati previše blizak sa onima na vlasti. I Hans Leyendecker, bivši glavni reporter Spiegela, slaže se sa svojim kolegom: "Mnogi novinari žele sjediti za istim stolom sa onima koji imaju vlast. Žele da se sa njima lijepo postupa. Ili se želi pisati lijepe pričice o pozadini nekog događaja koje će se dopasti i onima koji su ih opskrbili sa informacijama. "Spiegel" si je postavio pravilo, nikad ne polagati previše pažnje da li ih se zove na večeru. Da se ne obazire niti na to, da li će ga političari voljeti nego se uvijek smatrao nešto kao žaokom. I to je "Spiegel" učinilo velikim."

"Der Spiegel" je postao neki drugi. Danas je pak i njegova internetska stranica www.spiegel.de informacija koju traže milijuni korisnika svakog dana, ali ipak je ostao i onaj stari običaj ponedjeljkom ujutro prvo pogledati u kiosku - koju to, prema njegovom sloganu, "čitavu istinu" je "Spiegel" objavio ovaj tjedan.