Deset godina nakon Katrine

Na mjestu na kojem je prije deset godina probijena brana u Lower Ninth Wardu okupila se gomila ljudi. Tada je voda preplavila cijelu gradsku četvrt, na tisuće ljudi je ostalo bez krova nad glavom. Danas se svečano otkriva spomen-ploča koja podsjeća na 29. kolovoza 2005., na dan koji je promijenio život ovih ljudi.

U govorima održanima povodom otkrivanja ploče sve se svodi na to da četvrt nije tako jako stradala zbog prirodne katastrofe, nego zbog niza ljudskih pogrešaka. Thom Pepper iz humanitarne organizacije Common Ground Relief priča da su se vlasnici kuća u Lower Ninth Wardu pouzdali u gradske brane: "Ljudi su se osjećali sigurnima, jer im je rečeno da su zaštićeni." Čak su im i osiguravajuće kuće govorile da ne trebaju osiguranje ako stanuju na udaljenosti većoj od 300 metara od brane.

No nisu bili sigurni. U katastrofi je poginulo oko 1.500 ljudi. Mnogi preživjeli su izgubili sve, godinama se nisu mogli vratiti u kuće u kojima su generacijama živjele njihove obitelji. Robert Richardson je jedan od onih koji su se vratili. Kao i mnogi drugi Afroamerikanci, i njegova je obitelj nakon Drugog svjetskog rata doselila ovdje. Nakon oluje 2005. godine morali su otići. No ono što ga je psihički uništilo nije bila bujica, nego duga borba koja je poslije nje uslijedila.

Podjela i diskriminacija

Američka vlada je, doduše, nakon katastrofe osnovala najveći fond za pomoć u povijesti zemlje. Deset milijardi dolara je trebalo biti uloženo u ponovnu izgradnju kuća u područjima stradalima u uraganu. No već je sam zahtjev za dodjelu pomoći za mnoge ljude predstavljao veliku poteškoću. Mnogi nisu imali vlasničke listove za svoje kuće, za druge je birokracija bila previše komplicirana.

No najgore je bilo nešto drugo. "Našim suradnicima je upalo u oči da bijelci, vlasnici kuća, dobivaju više novca nego crnci. Čak i kada su starost i veličina kuće bili slični", priča Cashuana Hill iz savjetovališta "Greater New Orleans Fair Housing".

Naime, kod odštete se u obzir nije uzimala stvarna cijena ponovne izgradnje objekta, nego tržišna vrijednost nekretnine. A ona ovisi i o tome gdje se kuća nalazi. "Kuće u afroameričkim četvrtima su manje vrijedne nego one u četvrtima gdje stanuju bijelci", objašnjava Hill.

Bolji život negdje drugdje

Nevladina organizacija Fair Housing je 2008. godine protiv te prakse podigla sudsku tužbu. Nakon toga je vlada 2011. stavila na raspolaganje još 60 milijuna dolara. No za neke to nije bilo dovoljno ili je pomoć stigla prekasno.

Za aktivisticu Vanessu Gueringer namjera je jasna: "Mi vas ne želimo, zato vam što je moguće više otežavamo povratak." Ona smatra da tu ništa neće promijeniti ni naknadna poboljšanja vladinog programa za pomoć: "Prošlo je deset godina. Tko se do sada nije vratio, neće više ni doći." Kaže da su mnogi njezini prijatelji počeli bolji život negdje drugdje: "Njihova djeca idu u dobre škole, oni imaju dobra radna mjesta."

Traženje posla u New Orleansu prije svega je veliki problem za Afroamerikance: 48 posto njih je nezaposleno. Zbog toga teško pronalaze i stan. A pogotovo nakon Katrine, kada su zbog nedostatka stambenog prostora stanarine znatno porasle.

„Etničko čišćenje četvrti“

U uraganu nisu stradale samo privatne kuće, nego su oštećene i mnoge stambene zgrade. Četiri velika stambena bloka sa stanovima za socijalno ugrožene osobe nakon toga su morala biti potpuno srušena. Grad zasad ne planira gradnju novih. Umjesto toga se ljudima dijele bonovi za privatno unajmljivanje stana. Tamo je diskriminacija na dnevnom redu, upozorava aktivistica Hill: "Vlasnici zgrada mogu potpuno legalno odbiti stanare s bonovima." Prema njezinim procjenama, 96 posto onih koji su dobili bonove za stan je tamne boje kože. I to je, kako kaže, oblik subvencionirane diskriminacije.

I Robert Richardson iz četvrti Lower Ninth Ward upozorava: "Oni sve žele porušiti, jednostavno očistiti cijeli dio grada. Razumijete: etnički očistiti." Razlog za njegove teške optužbe su iznenadna ulaganja u podizanje vrijednosti ove četvrti, koja prije Katrine nisu bila planirana. Grade se novi stambeni objekti i sportski kompleksi, novi vatrogasni dom. Sve se to gradi nakon što se vratila tek jedna trećina nekadašnjih stanovnika. A aktivistica Gueringer se pribojava da će i povratnici ponovo morati otići jer su povećane stanarine i komunalna davanja. Kaže da si to uskoro mogu priuštiti samo bijeli Amerikanci.

Toliko hvaljeno ponovno rođenje New Orleansa u Lower Ninth Wardu događa se bez onih ljudi koji su ovdje živjeli prije Katrine.