Dogovor o izbjeglicama bez puno pojedinosti

Šefovi država i vlada su poslije neprospavane noći i osam sati traganja za kompromisom napustili zgradu Europskog vijeća u Bruxellesu s nečim opipljivim u rukama, ali bez puno detalja. „Imali smo puno posla kako bismo premostili brojne razlike", rekla je savezna kancelarka Angela Merkel o dugoj radnoj noći.

To je eufemistički način da se dočara svađa koja se odvijala iza zatvorenih vrata. Tek je treći nacrt zajedničkog priopćenja dobio suglasnost svih članica EU-a.

Možda bude nekih kampova za izbjeglice

Bit je dogovor da se s jednom ili više afričkih zemalja dogovori gradnja sabirnih centara za izbjeglice. Do sada su zemlje poput Maroka, Tunisa i Alžira odbacivale takvu mogućnost no može biti da je sve pitanje novca. Kad smo već kod novca, dogovoreno je da se izbjeglički deal s Turskom podmaže s još tri milijarde eura.

Eventualno uspostavljanje sabirnih centara na sjeveru Afrike „želimo provesti s UNHCR-om i Međunarodnom organizacijom za migracije", rekla je Merkel i dodala da se mora voditi računa o međunarodnom pravu.

Dvije spomenute organizacije UN-a koje se bave izbjeglicama su spremne na suradnju, ali pod određenim uvjetima. Žele voditi kampove u kojima su zajamčeni humanitarni uvjeti uz ideju da se takvi centri nazivaju „platformama". Opet eufemizam.

To sve nije nova ideja. Od početka izbjegličke krize se govori o zaustavljanju migranata prije nego što prijeđu Sredozemno more, no do sada su se praktični problemi uvijek ispriječili.

I na tlu EU-a bi mogli nastati novi centri (hotspots), ali to je na dobrovoljnoj bazi. Francuski predsjednik Emmanuel Macron se potrudio naglasiti da bi ti centri bili strogo „zatvorenog" tipa, to jest došljacima bi bila oduzeta sloboda kretanja.

Pitanje je hoće li to biti dovoljno da udobrovolji prije svega Italiju, ali i Grčku, da otvore takve masovne kampove. Nitko se još nije javio premda je talijanski premijer Giuseppe Conte sudjelovao u izradi prijedloga i na kraju izrazio zadovoljstvo: „Italija od danas više nije sama." Pojedinosti tek treba dogovoriti.

Ako takvi kampovi nastanu na dobrovoljnoj bazi, tu bi se u ubrzanom postupku odlučivalo o izgledima došljaka na azil pa bi one koji imaju izgleda – opet na dobrovoljnoj bazi – primale razne članice EU-a. Dakle sve je još u magli.

Na kraju se radilo i o jačanju granične misije EU-a Frontexa koja bi do 2020. uz više novca, ljudstva i opreme trebala prerasti u pravu graničnu policiju. Ni taj prijedlog nije nov, ali po riječima austrijskog ministra Sebastiana Kurza, sada „svi konačno žele to provoditi kako bi što manje migranata stizalo na europsko tlo".

Zaključeno je da spasilački brodovi koje redovito u Sredozemno more šalju nevladine organizacije i humanitarci ne smiju sprječavati rad libijske obalne straže. Što to znači? Kao i kod ostalih točaka, ni ovo nije precizirano.

Bavarski ultimatum

Je li i ovo nekonkretno što je dogovoreno ipak dosta s obzirom na početne pozicije? Angela Merkel je doputovala u Bruxelles s figurativnim pištoljem na sljepoočnici koji drži njezin ministar unutarnjih poslova Horst Seehofer. Ultimatum je glasio: ako do vikenda ne bude europskog rješenja, Seehofer će na njemačkim granicama sam zaustaviti migrante koji su već registrirani u drugim zemljama EU-a.

Jesu li Bavarci zadovoljni mlakim dogovorom iz Bruxellesa tek će se vidjeti. Ako nisu i ako Seehofer povuče potez bez odobrenja svoje šefice vlade, koalicija će biti pred raspadom.

Kancelarki je pomalo u pomoć priskočio austrijski kolega Sebastian Kurz koji nije skrivao da će glavni cilj austrijskog predsjedanja EU-om u drugoj polovici godine biti potpuno sprječavanje migracije. Kurz je upozorio Seehofera da će „djelovati" ako se njemačke granice zatvore. Drugim riječima, ako Nijemci ne puste migrante koji stižu preko Austrije, Austrijanci ih neće pustiti nazad.

Za Seehofera bi to zakompliciralo stvar jer bi uz brojne peripetije i velike troškove mogao samo pokušati zrakoplovima prebacivati migrante tamo gdje su prvi put stupili na teritorij EU-a – u Italiju, Grčku, Bugarsku.

Talijanski veto

S druge strane je bio talijanski premijer Conte koji je u četvrtak uvečer još prije večere rekao da nikakvo zajedničko priopćenje neće potpisati ukoliko ne bude zadovoljavajućeg rješenja o problemu migracije koji zanima Italiju. Ta vrsta neformalnog veta koja može torpedirati dogovor o svim pitanjima nije nepoznata u Bruxellesu. Nepisani je bolji običaj, međutim, da svaki šef vlade na summitima samo jedanput smije odigrati na tu kartu kada je neko pitanje neobično važno njegovoj zemlji.

U nekoj vrsti putujuće diplomacije je Conteov predstavnik išao od sobe u kojoj su se vodili pregovori i prostorije u kojoj sjede novinari ne bi li objasnio talijanske pozicije. „Tko stigne u Italiju, stigao je u Europu", glasi njihova formula. Ako iz Libije do talijanskoga kopna stigne 100 migranata, 90 se mora rasporediti po drugim zemljama EU-a.

Premda drugi nisu sretni zbog ove talijanske taktike, kod kuće u Rimu promiču naslovi poput: „Conte diktira događaje", kako je napisala talijanska novinska agencija. Na kraju posebno po talijanskoj želji u priopćenju stoji jedan pasus u kojem se kaže da odnos prema izbjeglicama mora biti u duhu „solidarnosti" – prema drugim članicama EU-a.

Bilo je mjesta i za šale. Conte je u jednom trenutku pozvao kolege da mu vjeruju kako se sklapaju dogovori jer ima odvjetničko iskustvo. Švedski premijer je na to rekao da je ranije bio zavarivač, a bugarski šef vlade Bojko Borisov da je bio vatrogasac. Svima je to bilo smiješno.

Angeli Merkel pak na kraju nije bilo do smijeha. U svom je diplomatskom stilu iscijedila nešto što zvuči kao umjereni optimizam: „Dobra je poruka što na kraju imamo zajednički tekst." Veću pohvalu od toga nije ni moguće naći. Merkel dobro zna da će svi tražiti interpretacije dogovora koje im odgovaraju. I zna da se problemi kriju u sitnicama.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.