Doktore pomozite, propišite mi posao!

Biti bez posla ili imati radno mjesto pa dobiti otkaz bez sumnje je psihičko stanje praćeno visokom razinom stresa koji na kušnju stavlja snagu ličnosti. Martina Horvatek diplomirala je u siječnju prošle godine na opatijskom Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. „Bio je to najljepši dan u mom životu da bi danas proklinjala to što sam uopće išla na fakultet, što sam tolike novce izdvajala, što sam se noćima trudila jer nisam od onih koji se koriste šalabahterima. Mučila sam se i učila. Mama je radila danonoćno da bi mi platila studij i da bi sad požalila što sam uopće studirala.“

Od tada pa do danas poslala je više od stotinu molbi za poslove bilo u struci ili izvan nje. Kad je primjerice poželjela raditi kao blagajnica, rekli su joj da je prekvalificirana, a kao diplomirana ekonomistica nije imala iskustva ili „vezu“. No, nije sama. Slična je nevolja snašla i one s kojima je sve do nedavno sjedila u istim studentskim klupama. Bivši joj studentski kolege i kolegice mahom ne rade ili rade na crno ili rade na poslovima za koje se nisu školovali. Dugotrajna nezaposlenost nije bila bez posljedica. Martina je pala u depresiju. „Nisam više imala razlog da ujutro ustanem. Doma bih kuhala, čistila, prala i slala molbe za posao. Došla sam do perioda kad mi se više nije dalo dići ujutro, s nikim pričati. Maknula sam se od društva jer ne možeš ići van jer nemaš novaca. Ne možeš ići s frendicama u šoping jer nemaš novaca i nemaš volje za ičim. Zatvoren si u ta četiri zida. Mislim da je depresija u takvim trenucima, kad se osjećaš bespomoćno i beskorisno, normalni slijed događaja.“ Kaže da joj pomoć psihijatra ili psihologa nije bila potrebna. Više od terapije potreban joj je posao kojeg do danas nije našla, ali posljednja dva mjeseca depresiju i crne misli ostavila je iza sebe i odlučila napraviti nešto od života, ako ne u Hrvatskoj, onda negdje drugdje. Kaže da za mlade ljude poput nje u domovini više ne vidi nadu i budućnost. Preko sezone namjerava zaraditi nešto novca na obali i sreću potražiti u Sjedinjenim Državama gdje joj živi sestrična s obitelji.

Nema posla za onog tko nema „vezu“

Onima poput Martine na raspolaganju stoji udruga Društvo nezaposlenih Hrvatske. Ljudi svakodnevno dolaze ili zovu i žale se da su ostali bez posla, da ih na poslu iskorištavaju i ne plaćaju, govori predsjednica udruge Jeniseja Fištrek. Slušajući priče nezaposlenih dobro je upoznala što se traži na hrvatskom tržištu rada. “Nažalost, najbitnije su „veze“ i poznanstva. Svaki natječaj, to vam govorim javno i bez straha, koji nešto vrijedi već je popunjen. Ako se daje u novine ili na neke portale, već je popunjen. Ne govorim o privatnim firmama jer tu ipak ljudi još razmišljaju koga će zaposliti jer žele dobrog radnika, ali u državnim institucijama i ustanovama nepotizam je sigurno na prvom mjestu. Samo prijateljstvo, samo usluge koje ćete kasnije morati vraćati. Nema posla za onog tko nikoga ne poznaje.“

Onima koji su bez posla i bez „veze“ naša sugovornica savjetuje da isprva prihvate bilo kakav posao, da se educiraju, pohađaju tečajeva od informatike do stranih jezika jer najgore je ostati kod kuće i žaliti samoga sebe. Tako su joj poznati primjeri mladih ljudi s diplomom koji danas, recimo, kose travu na groblju. No, udruzi se javljaju i oni koji rade, ali su zlostavljani na radnom mjestu. Koliko je žrtava mobinga i nemoralnih ponuda teško je reći, ali naša sugovornica ima dojam da ih je mnogo. „Žene se ne usude dok su u radnom odnosu reći da ih poslodavac štipka, da im daje nemoralne ponude, da im predlaže službena putovanja u nedjelju, da mlade žene poziva na večeru kada nije vrijeme za večeru.“ Fištrek svjedoči da se takvo što ne događa samo ženama. „Imali smo primjere i da su muškarci žrtve. Da su poslodavci bile starije gospođe i da su mladi dečkići, da ih tako nazovemo, bili ugrožavani.“

Rad kao terapija

No, što nezaposlenima i onima koji će to možda tek postati ima poručiti psihijatrijska znanost i praksa? Predstojnik Klinike za psihijatriju KBC-a Zagreb Miro Jakovljević kaže da nije presudno ono što se čovjeku dogodi već kako se nosi s neželjenim momentima u životu. No, ekonomska kriza i takvi neželjeni životni momenti mogu se osjetiti i na bolničkim hodnicima. „Imamo sve više pacijenata koji se javljaju u naš Centar za krizna stanja kojima možemo pružiti psihološku pomoć, ali trebalo bi razmišljati o tome da se pokrenu programi i da se takvim osobama pomogne da se što prije vrate na posao“, govori Jakovljević.

Drugim riječima, naš sugovornik za nezaposlene ima samo jednu terapiju – rad i samo rad. „Kod nas ne postoji kultura rada koja je, recimo, prisutna u Njemačkoj. Kada je hrvatska premijerka rekla da bi mnogi mogli dobiti posao čuvajući ovce, ljudi su se stali ismijavati tome. Za one koji propagiraju filozofiju povratka prirodi takvo što bi bilo idealno. Vrate se prirodi, uzgajaju koze i ovce i naprave biznis“, savjetuje Jakovljević i govori kako je nezaposlenima, prije svega, potrebna takva psihološka pomoć koja bi im pokazala i otkrila činjenicu da posjeduju potencijal kojeg možda nisu bili ni svjesni. Na pitanje kako bi pomogao djevojci s početka priče, ali i onima poput nje, odgovara: „Prvo pokažete suosjećanje jer je nezaposlenost objektivno teška situacija. Psihijatrija pomaže na način da pomogne ljudima da razviju drugačiju životnu filozofiju i drugačiji pristup životu i problemima i da ih uspješnije rješavaju. Dakle, da koriste svoje potencijale, da igraju na svoje adute.“ Iako se u Hrvatskoj bilježi porast potrošnje antidepresiva, Jakovljević podsjeća da farmakoterapija dolazi tek kao metoda koja pomaže da se preživi krizno stanje, da se može spavati, jesti i donekle normalno funkcionirati, ali tableta, zna se, ne rješava problem.

Autor: Goran Prokopec

Odg. urednik: Anto Janković