Drahma nije dobra ideja

Sve je izvjesnije da će Grčka napustiti monetarnu uniju. To zapravo neće biti spektakularna tehnička procedura. U slučaju službenog bankrota Grčke, državne obveznice koje su pohranjene u bankama postaju bezvrijedne. One su do sada bile jamstvo za nabavljanje gotovine. Bez bezvrijednih „jamstava“, Europska središnja banka će morati prekinuti i isplatu kredita za hitnu pomoć grčkim bankama, koje je u nedjelju, nakon telefonskih konzultacija sa Vijećem ESB, nastavila isplaćivati. Jer, ESB ne smije održavati na životu insolventan bankarski sustav. Grčka će tako biti odsječena od krvotoka euro-likvidnosti, te samim tim i praktički izvan monetarne unije.

Dobre strane devalvacije

S druge strane, Grčka bi mogla pokušati ponovo uvesti drahmu. Mnogi stručnjaci u tome vide najbolju mogućnost da se drastičnom devalvacijom održi konkurentnost zemlje. Putovanja u Grčku bi tako postala bitno jeftinija, što bi ojačalo turizam, a on je za Grčku jako važan. I jeftini izvozni proizvodi bi mogli pokrenuti domaću privredu. Doduše, roba iz uvoza bi poskupjela, a to bi se jako osjetilo u zemlji koja uvozi gotovo 50% životnih namirnica i petinu potrebne energije.

Hans-Verner Sinn, šef minhenskog instituta Ifo, od početka krize je tvrdio da bi povratak drahmi mogao značiti spas sa grčku privredu: „Već nakon jedne do tri godine, imali bismo drugačiju situaciju, a nezaposlenost bi se smanjila.“ Uz pomoć jeftine drahme, Grčka bi mogla „bez konkurencije plasirati jeftine proizvode na europsko tržište i privlačiti kako turiste tako i investitore“.

Loša strana devalvacije

Doduše, i nova drahma bi imala jednu urođenu „grešku“. Jer, što god da se dogodi, dugovi Grčke ne bi nestali, već bi i dalje postojali – i to u eurima. Ti dugovi bi zbog devalvacije nove grčke valute drastično porasli. Vjerovnici bi mogli ostati bez svog novca.

Grcima predstoje teška vremena. Njihova država mora se potruditi da održi na životu socijalne sustave, i da nekako dalje plaća svoje službenike, suce i nastavnike, što bi morala činiti najprije dužničkim bonovima. Rezovi bi se osjetili u javnoj infrastrukturi, bolnicama, javnom prometu, službama gradske čistoće i obrazovnom sektoru.

Ako se pažljivije pogleda, ponovno uvođenje drahme nije dobra opcija. Jer veliko je pitanje je da li bi nakon devalvacije nove valute zaista moglo doći do uspjeha u izvozu. Grčka, osim maslina i cementa, nema proizvode koji su zaista atraktivni na svjetskom tržištu. Da bi mogla razviti industriju i kako bi bila u stanju proizvoditi kvalitetne stvari, ona bi morala uvoziti važna investicijska dobra– što s inflatornom drahmom ne bi bilo moguće.

Tri stvari o kojima se obično ne razmišlja

Jedan članak objavljen u magazinu Le Monde diplomatique opisuje „još tri aspekta koja u ekonomskoj debati o izlasku Grčke iz eurozone stručnjaci ignoriraju – posebno oni koji se razumiju u neoliberalne modele, ali ne i Grčku“. Prvi aspekt se tiče organizacije prelaska na vlastitu valutu. To zahtijeva temeljito planiranje koje bi preopteretilo grčku birokraciju, posebno dok je na vlasti ekipa koja nema mnogo iskustva sa administracijom. A zahtijeva i disciplinu i diskreciju koja je strana čitavoj političkoj klasi.“

Na drugi aspekt ukazuje njemački poznavatelj Grčke Jens Bastian: on veliku „ljubav“ Grka s eurom – 70 % ih je za ostanak u eurozoni – objašnjava i nepovjerenjem u vlastitu elitu. Ljudi ne žele da „predstavnici države po tko zna koji put počnu tiskati novac kako bi svoje službenike mogli isplaćivati u domaćoj valuti“.

Treći aspekt se ogleda u mogućnosti da kasta onih koji posjeduju eure pokupuje sve nekretnine koje su upotrebljive u turističkom sektoru. Rezultat bi bio najveća preraspodjela imovine u Europi nakon uvođenja kapitalizma u bivši Sovjetski Savez.