Drašković: Srpski vlak mora na Zapad

DW: Gospodine Draškoviću, kako ocjenjujete posjetu premijera Albanije Edija Rame Beogradu? Je li ona zaslužila epitet „povijesne posjete“ ili su Rama i Vučić napravili povijesni propust za približavanjem oba naroda?

Vuk Drašković: Posjeta je od velikog značaja. Premijer Albanije došao je u Beograd i razgovarao s premijerom Srbije. Posjetio je albansku zajednicu u Preševu, Medveđi i Bujanovcu. Pozvao je premijera Srbije u uzvratnu posjetu u Tirani. Da se ništa drugo nisu dogovorili osim dogovora da građani Srbije i Albanije samo s osobnim kartama putuju iz države u državu – napravili su povijesni korak. Kada taj sporazum bude potpisan, prilikom buduće posjete premijera Srbije Tirani, i kada bude počela njegova primjena, ja sam siguran da će deseci tisuća turista Srbije pohrliti prema Albaniji i da će mladi ljudi i poslovni ljudi krenuti prema Albaniji. Ali da će i Albanci krenuti prema Srbiji u obrnutom smijeru. To je sporazum europskog karaktera i znači europeizaciju odnosa između Albanije i Srbije. Ja zaista ne želim primjetiti bilo kakve trzavice koje su se dogodile. Ne pridajem im nikakav značaj i bit će to brzo zaboravljeno.

Kako objašnjavate to da je spominjanje nezavisnosti Kosova od strane Rame, izazvalo toliko žestoku reakciju, ne samo premijera Vučića, već i skoro čitave srpske javnosti i medija? Pa Rama nije rekao ništa novo što se ne zna – samo je ponovio realnost da je Kosovo priznalo 108 država?

Realnost je da 108 država priznaje danas neovisnost Kosova. Realnost je da od 1999. godine Srbija nema svoj suverenitet nad Kosovom, niti ima sudsku, zakonodavnu i izvršnu vlast tamo. Nema tamo ni policijske ni vojne snage. Realnost je i to da i Albanija i Srbija žele postati članicama Europske unije, a od 28 članica te EU, 23 priznaje neovisnost Kosova. Ovo je politička strana svedena na neoborive činjenice. Ali stvarnost Kosova ima nekoliko razina. Jedna od njih je ta povijesna koja podrazumijeva da srpski narod Kosovo doživljava onako kao što mu nalažu kosovski ep i mit. Po tom mitu, Kosovo je duhovni i kulturni temelj ne samo Srba u Srbiji, nego i srpskoga naroda u cjelini. Realnost je i da čovjek, kada mu odsječete ruku ili nogu, dugo, dugo iza toga ima dojam da taj dio tijela nije odsječen i trpi veliki bol. Osjeća dio tijela koga nema, što u medicini zovu fantomskim bolom. Realnost je također da na Kosovu ima danas mnogo problema. Proces pomirenja teče užasno sporo. Povratak Srba teče tako sporo, da se može reći da ga skoro i nema. A najnovija realnost je Briselski sporazum. S primjenom tog sporazuma se zastalo i neće nas nikuda odvesti ako sada raspravljamo čijom krivicom. Deblokada u primjeni Sporazuma mora se desiti i nema čekanja.

Pošto razgovaramo na Dan primirja (11.11), vjerujete li u proces pomirenja između Srba i Albanaca na Kosovu?

Pa taj proces se ne može zaustaviti – iako je dosta onih koji sada i ne kriju da nose ogrtač Slobodana Miloševića i njegovog režima koji snosi povijesnu odgovornost za rušenje Jugoslavije, za krvavi rat u Jugoslaviji, i koji nosi ogromnu povijesnu odgovornost za ono što se dogodilo na Kosovu. Danas je realnost da je Kosovo priznalo 108 država svijeta, što je znatno više od polovice članica UN-a. Ali to nije skrivio Edi Rama. To nije skrivila Angela Merkel, niti Vladimir Putin. To je skrivio Slobodan Milošević, koji je predvodio jedan retrogradni, nazadni poredak, koji prije 25 godina nije shvatio da je Berlinski zid pao. Ali i danas je, nažalost, u našoj duhovnoj eliti, u medijima i na raznim razinama vlasti, mnogo onih koji su ogrnuti Miloševićevim ogrtačem.

Zašto nije iskorenjena ta retrogradna miloševićevska politika?

To je prije svega zato što ovdje nisu demontirani temelji komunističkog poretka, najvećega neprijatelja srpskog naroda. Ovdje su netaknute, nerasformirane, nelustrirane službe smrti, službe sigurnosti. Ovdje nisu otvoreni tajni dosijei tajnih službi od 1945. do danas. To je jedna hidra koja ima svoje pipke svuda: u državnim institucijama, u medijima, u duhovnim institucijama. Njeni su pipci zaraženi mržnjom prema Europi, prema Zapadu, ali i prema našim susjedima. To su ljudi koji se raduju svakoj prilici obnavljanja nesreće, jer oni mogu profitirati samo na nesrećama i mržnji.

Da se vratimo pitanju Kosova. Vi ste rekli da se proces normalizacije odnosa između Srbije i Kosova ne može zaustaviti. Međutim, u Beogradu ima dosta onih koji i dalje misle da Kosovo treba podijeliti. Je li ta ideja prevaziđena?

Ja ne želim govoriti o nečemu što je potpuno izvan realnosti i normalnosti. Ta priča je završena. Naprosto moćne sile ovoga svijeta ne dozvoljavaju više prekrajanje granica, jer bi to proizvelo domino-efekt. Umjesto toga zauzet je stav da Balkan treba europeizirati. Treba staviti točku na iluzije da prvo trebamo ući u EU i da će oni nama riješiti probleme. Neće se to dogoditi. Europa nam je poslala jasnu poruku: prvo vi postanite Europa, pa ćete onda doći u Europu. A Europa nam pomaže da postanemo Europa. Zašto se ne dogovorimo svi da sprovedemo europske standarde na granicama, da se uklonimo s granica i da omogućimo slobodan protok ljudi i robe na Balkanu – da stvorimo jedinstven ekonomski prostor?

Dakle podjele Kosova nema?

Ona je neostvariva sada. Možda sam i ja nekada smatrao da bi bilo najbezbolnije da se Priština i Beograd dogovore o podjeli Kosova. Ali to više nije moguće. Srbija i Kosovo su dvije slamke između vjetrova. O sudbini našega svijeta odlučuju veliki. Tako je uvijek i bilo.

Ovdje u Beogradu ali i u Prištini i Tirani se vrlo rado govori o stvaranju nekakvih velikih zemalja – o nekakvoj velikoj Srbiji, velikoj Albaniji. Kako to objašnjavate?

Mi smo taj mit o velikoj Srbiji platili krvavo i postradali strašno. Osramotili smo sebe, potomstvo i povijest. Imali smo mi veliku Srbiju, to je bila Jugoslavija. Imali smo mi i veliku Hrvatsku, veliku Bosnu, veliko Kosovo, veliku Makedoniju i Crnu Goru – to je bila Jugoslavija. Nemojmo kriviti nikoga za postavljanje dinamita u vlastitoj kući, koju smo sami zapalili i zalili krvlju. Ova generacija koja je sudjelovala u tome, navukla je na sebe neminovno povijesno prokletstvo. Novi ljudi, ljudi s vizijama, moraju se okrenuti budućnosti. Moramo ukloniti što prije sve izvore nesporazuma i mržnje. Niti jedno neprijateljstvo se nikada nije pobijedilo neprijateljstvom – samo prijateljstvom se može pobijediti. U povijesti je bilo sjajnih primjera uzajamnog pomaganja, kao što je bio slučaj srpske vojske i Esada Paše, tijekom Balkanskog rata. Kad god odem u Pariz na srpsko vojničko groblje, ja uvijek nosim dva buketa cvijeća: jedan za srpske vojnike koji su tamo umrli i drugi za Esada Pašu, koji je umro u pariškoj vojnoj bolnici i po njegovoj želji sahranjen među Srbima na vojničkom groblju. Pa majku mu, zašto ne spominjemo ovakve svjetle primjere i da nam oni budu uzor, nego uvijek izvlačimo samo negativne?

Da li bi u procesu pomirenja Srbija trebala priznati neovisnost Kosova?

To su stavovi EU-a, jasno priopćeni. Ja tome nemam ništa za dodati. Ali bezuvjetna primjena Briselskog sporazuma i obveza da iskoračimo još dalje k punoj implementaciji Ahtisarijevog plana, preko noći će probušiti napetosti između Prištine i Beograda. U tom Ahtisarijevim planu stoje jamstva za srpsku crkvu, za imovinu i za proces povratka Srba. Ali pošto mi još uvijek Ahtisarija držimo za antisrbina, neprijatelja broj jedan i pošto je propaganda učinila da veliki broj građana Srbije vjeruje u te neistine, zbog toga se naša Skupština još ne usuđuje prihvatiti makar nestatusni dio tog plana. Uz objašnjenje da zbog statusnih problema, Srbija u dogledno vrijeme neće otvoriti veleposlanstvo u Prištini. Ja mislim da bi onda taj proces trgovine, suradnje i razmjene krenuo tako brzo prema ostvarenju da bi odnose između Prištine i Beograda lišila bilo kakvih prepreka ili sjenki. Time sam rekao sve.

Kako vi vidite buduće odnose na Balkanu?

Teško je odgovoriti na to pitanje. Poslije Isusa i Muhameda nema proroka. Ali se ja bojim da se i budućnost zapadnog Balkana, na određeni način, odlučuje u Ukrajini. Hoće li će doći do pune normalizacije u odnosima između EU-a i Rusije, hoće li će se ugasiti požar rata i na globalnoj razini obnoviti dobri odnosi, to su pitanja koja će odrediti i zbivanja ovdje kod nas.

Predsjednik Rusije Vladimir Putin je u Beogradu dočekan s najvećim mogućim počastima. Mnogi tvrde da je utjecajRusije na Srbiju zapravo preveliki. Koliko će utjecaj Rusije ometati put Srbije prema Europi?

Ja volim Rusiju i želim da bude moćna, najmoćnija. Ali to Rusija može postići samo u najtješnjoj suradnji i partnerstvu sa Zapadom i EU-om, a ne u sukobu s njima. Ja se nadam da će se odnosi između Moskve i Zapada vratiti na put suradnje. Strategija Rusije ne smije biti Rusija koje se plaše svi, nego Rusija koju poštuju svi. Ohrabruje me i to što su na Zapadu shvatili da su prema Rusiji počinili velike greške. Zato se nadam da će stvari normalizirati. U protivnom, ako se uspostavi neki ukrajinski zid, onda će i ovdje doći do velike destabilizacije. Mislim na Bosnu, Kosovo, Srbiju, Makedoniju. Nitko neće biti pošteđen velikih nevolja.

U kojem pravcu idu danas Srbija i regija?

Danas na Zapadu živi i radi više od četiri milijuna Srba. Znači i strateški cilj i interes Srbije je orijentacija prema Zapadu i Europi. Čak i kada bi ta ruska i euroazijska unija bila bolja od Europske unije, mi ne možemo tamo. Nismo mi ptice pa da letimo. Mi smo okruženi zemljama koje su u EU-u i u NATO-u. Dakle želim najbolje moguće odnose s Rusijom, ali srpski vlak mora na Zapad.