Drugi model za Balkan umjesto ulaska u EU?

„'Europska perspektiva' koja je obećana regiji 2003. u Solunu ostaje točno to: perspektiva. Nakon pristupanja Slovenije 2004. i Hrvatske 2013. o pristupu pregovaraju samo Srbija i Crna Gora, a i to ide tempom puža. Ostale zemlje čekaju još dalje od vrata", piše ugledni švicarski Neue Zürcher Zeitung (NZZ).

Novinar tog lista Andreas Ernst, odličan poznavatelj Balkana i bivši dugogodišnji dopisnik iz Beograda, piše da se u šest država iz europske čekaonice osjeća frustracija, jer Europska komisija i „pojedine države članice" uvijek iznova daju obećanja koja „ne žele ili ne mogu održati".

Kao primjere Ernst navodi što Kosovo i dalje čeka na bezvizna putovanja te što Sjeverna Makedonija ni nakon dogovora s Grčkom i promjene imena nije otpočela pristupne pregovore. Napredak obje te zemlje je preporučila Europska komisija.

„Briselska diplomacija se angažirala i žmirila na jedno oko čak i kada je parlamentarna potvrda sporazuma (s Grčkom) u Skoplju došla uz ucjenjivanje jednog broja zastupnika. Bruxelles je slavio ugovor o imenu zemlje kao povijesni", piše Ernst.

U tekstu se dodaje da su ipak Francuzi i Nizozemci bili protiv početka pregovora kada je na samitu EU-a sredinom lipnja došao trenutak da Makedonci naplate trud. „To se slobodno može nazvati kršenjem date riječi", piše švicarski novinar.

„Proces se predstavlja kao meritokratski – reforme koje provode zemlje-kandidatkinje treba honorirati integracijskim koracima – ali je u stvari visoko političko polje u kojem vlasti država članica prije svega misle na svoje birače. A ti birači su, uz izuzetak nekih istočnoeuropskih zemalja, skeptični ili čak protiv kada se radi o proširenju EU-a", piše NZZ.

Pošto je već tako, dodaje se u tekstu, europski političari su „izmislili svakojake rezervne programe" poput Berlinskog procesa. „Sastaje se po konferencijama, priča se o privrženosti reformama, infrastrukturnim projektima i programima pomirenja kroz suradnju mladih. Ali sve to uglavnom ostaje bez učinka."

Prema mišljenju Ernsta, došao je trenutak za istinu koja ponekad može pomoći čak i u politici. A on smatra da istina glasi ovako: „U dogledno vrijeme neće biti proširenja na zapadni Balkan. Za to nedostaje političke volje u EU-u, on je previše okupiran sobom. Ali manjka i na strani kandidata koji tek donekle teže pravim reformama."

Na Balkanu „neovisno pravosuđe, efikasna uprava ili raznovrsni medijski krajolik nisu u interesu političkih elita. One bi mogle biti opasne za moć 'stabilokrata'. Dugovječnost njihovih režima počiva na jakim klijentelskim mrežama. Od njih profitiraju tisuće ljudi – ali ne zbog dobrog rada, nego zbog lojalnosti."

To je, piše Ernst, „cinična igra: EU se pretvara da hoće primiti kandidate, a ovi se ponašaju kao da se za to pripremaju. Jedni proziru druge i znaju da su prozreni. Što učiniti? Najgora opcija je da se nastavi kao do sada. Vjerodostojnost je rijetka roba u ovakvim odnosima, a ovdje postoji opasnost da je sasvim nestane."

Zato autor smatra da treba tražiti drugačije modele integracije „koji su provedivi u roku od nekoliko godina, a ne desetljeća". „Vremenski brzo ostvarliv cilj je važan kako bi se ponovo ojačao utjecaj Europljana u regiji. Bolje vrabac u ruci nego golub na grani: brzo dostižno djelomično uključenje motivira jače nego daleko neizvjesno puno članstvo."

Na taj način bi, navodi se u švicarskom dnevniku, bio ograničen i utjecaj drugih sila na Balkanu, poput Kineza, Rusa i Turaka koji sada „profitiraju od europskog manjka vjerodostojnosti".

Ernst vjeruje da se novi modeli integracije moraju koncentrirati na ekonomiju kako bi se životni standard približio onome u EU-u te prestalo masovno iseljavanje dobro obrazovanih. „Regija je sada ekonomski jeftina proizvodna traka Europljana", piše on.

Jak privredni rast bi, navodi se, potakao i demokraciju i pravnu državu. „Autoritarni režimi na Balkanu cvjetaju jer nema jakih građanskih društava. EU je desetljećima pokušavao uz pomoć nevladinih organizacija izgraditi civilno društvo. To je propalo."

„Vjerojatnije je da bi politikom privrednog rasta za par desetljeća opet nastala srednja klasa koja je samouvjerena i dovoljno jaka da sama traži prava i sudjelovanje u političkom procesu u ovim zemljama. Tada će doći i trenutak da se teži punom članstvu u EU-u", zaključuje se u tekstu u NZZ-u.