Dugi izlazak iz močvare ovisnosti o drogi

Klik, klik, klik. Nekoliko puta sam morala fotografirati dok nisam Klausu Mülleru (pravo ime poznato redakciji) izmamila osmijeh na lice. "Ali, osmijeh uopće ne odgovara mojim osjećajima", odmah prosvjeduje ovaj 32-godišnjak.

On živi u jednoj stambenoj zajednici u bonnskoj siromašnoj četvrti Tannenbusch. U stanu s Klausom, u jednom anonimnom neboderu, su još dva bivša ovisnika o heroinu. Redovito ih posjećuju i pomažu im socijalni radnici.

Nalazimo se u jednom parku radi intervjua. Iza nas se jedan otac igra sa svoje četvero djece. I Klaus ima četvero braće i sestara. Ali, oca nije vidio od vremena kad je išao u dječji vrtić. "Ja sam dijete rastave. To su bili traumatični doživljaji."

Njegov život je neka vrsta trajnoga gradilišta. "Ne mogu se koncentrirati, psihički sam labilan i uopće ne znam na čemu sam", opisuje Klaus Müller svoje duševno stanje.

Droga kao pratilja

Klaus je rođen u bivšem DDR-u. Već kao dijete došao je u doticaj s alkoholom. Nakon ponovnog njemačkog ujedinjenja ponuda je postala raznovrsnija. "Odjednom se sve moglo dobiti: kanabis, ecstasy, LSD, amfetamini, alkohol, Crystal Meth. Ja sam uzimao sve osim heroina", priznaje Klaus. "To je bilo kao neka vrsta društvenog pritiska, mogao sam probleme potisnuti. To je bilo cool. A zapravo je svejedno, koje droge čovjek uzima, bitna je količina koja je štetna."

Klausu je bilo 17 godina kad je zaželio napustiti provinciju u Sasko-Anhaltskoj. Otišao je u Bavarsku. Njegova ovisnost je već tada bila jako velika. Dva puta je zbog toga morao prekidati zidarski zanat. Kroz život se probijao povremenim poslovima. Kontrolu nad vlastitim životom već je odavno bio izgubio kad je kolabirao. Prijatelji su ga dovezli u jednu bolnicu potpuno dehidriranog. "Drogama ćete se ubiti", upozorila ga je jedna medicinska sestra. Ta ga je rečenica šokirala. Do tada nikad nije razmišljao o štetnim posljedicama drogiranja.

Nadao se da će mu terapija pomoći da ostavi droge. Prihvatio je terapiju i prestao uzimati drogu. Kad je terapija završila, terapeuti su mu ponudili resocijalizaciju u mjestu po vlastitom izboru. Odlučio se za Bonn. Tu je u društvu za pomoć ovisnicima "Verein für Gefährdetenhilfe" (VfG) proveo takozvanu adaptaciju. U toj postterapijskoj fazi je dobivao pomoć da se snađe u svakodnevici, da organizira svoje slobodno vrijeme i međuljudske odnose. "Kad čovjek duže vrijeme uzima drogu, a da ne radi, onda je u posebnoj kolotečini i uvijek u potrazi za drogom."

Ali, ubrzo se i u Bonnu počeo osjećati stran i usamljen. I vratio se drogama. "Kolodvori, parkovi. To su uobičajena mjesta gdje se to susreće. Droga ima na svakom uglu." Ali, ta uobičajena mjesta poznaju i socijalni radnici. Oni su pronašli Klausa i opet je dobio pomoć društva za pomoć ovisnicima VfG.

Nikoga se ne napušta

Udruga VfG podupire ljude od kojih je društvo već diglo ruke - širokom ponudom mogućnosti, kaže voditeljica udruge Nelly Grunwald, koja ima ured u blizini Glavnoga kolodvora. "Ovdje imamo kontaktni kafić koji je otvoren od jutra do večeri. Ovdje ljudi mogu jesi i sklapati poznanstva." Ovisnici o heroinu mogu u prostoriji za uzimanje droge uzeti drogu. "U slučaju da uzmu preveliku dozu mogu biti spašeni. Nama je stalo do čuvanja ljudskoga dostojanstva. Želimo da ljudi prežive."

Ovdje se ovisnicima o drogi izravno obraća, jesu li spremni promijeniti svoj život. Pritom im socijalni radnici pomažu da pronađu stan i posao. Udruga čak ima vlastiti dom, automehaničarsku radionicu i pogon za gospodarenje auto-otpadom. Tamo oni koji žele mogu, pod vodstvom suradnika VfG-a, popravljati automobile ili ih rastavljati i sortirati još upotrebljive dijelove od otpada. Udruga pomaže i kod izgradnje društvenih kontakata.

"Neke ljude pratimo cijeli život", kaže Nelly Grunwald. "Nažalost, duh vremena se promijenio. Društvo brže diže ruke od ljudi koji su već proveli više terapija." I ljudi koji su već bili u zatvoru teško će dobiti obećanje za snošenje troškova terapije, kaže Grunwald. A gotovo nema ni novca za poticanje mjera zapošljavanja. "Borimo se da se ovim ljudima pomogne da budu integrirani."

Da se trud isplati potvrđuje Bettina Fredebeul. Ona pomaže višegodišnjim nezaposlenima koji imaju problem s drogom, pomaže im da se zaposle u radionicama koje pripadaju udruzi, kao što su ličilačka radionica, priprema ogrjeva, poslovi kućnog majstora, pomoć pri selidbi i trgovina rabljene robe.

Bettina Fredebeul nikad nije izgubila nadu da ovi ljudi mogu biti integrirani u radnu svakodnevicu. "Ima sudionika koji ponosno za vrijeme podnevne stanke idu u kupovinu u radnoj kuti jer žele pokazati da rade. I da su prihvaćeni."

Kad je Klaus Müller odlučio nešto promijeniti u svom životu, najprije je preko VfG-a dobio mjesto za terapiju. U razgovoru mu je tek postalo jasno da je uzimanjem droge htio potisnuti sve frustrirajuće događaje u svom životu: rastavu roditelja dok je još bio dijete, nesređene obiteljske prilike.

U to vrijeme mu je Udruga osigurala naučničko mjesto za auto-ličioca. Upoznao je svoju kasniju suprugu, na zanatu je imao izvrsne ocjene i sve je moglo krenuti dobrim putem. Ali, on je ponovo počeo uzimati droge jer se osjećao preopterećenim. "Tada sam opet posegnuo za starim stvarima. A mislio sam, nikad više neću probati drogu." Ipak, unatoč uzimanju droge uspio je završiti zanat.

"Zbog toga se i danas sramim"

Stvari su brzo krenule nizbrdo. Supruga ga je napustila, sa sobom je povela kćer rođenu 2008. Pred vratima se pojavio sudski utjerivač dugova. "Ni za što se više nisam brinuo." Klaus je izgubio posao, morao je napustiti stan. Završio je na ulici. "Bio sam potpuno u kaljuži. Nitko više nije htio sa mnom imati posla", prisjeća se Klaus.

Kako bi došao do novca počeo je sam preprodavati drogu. "Zbog toga se i danas sramim", kaže on. Jednom je uhvaćen pa je dobio uvjetnu zatvorsku kaznu. Tada je bio težak 63 kilograma. Danas ima 88. Klaus Müller redovito trenira u teretani, trči u prirodi. "Dobro se osjećam. I to što sam doživio ne bih želio više nikad imati."

On nastoji ojačati i psihički kako bi se mogao nositi s teškim životnim situacijama. Sudjeluje u razgovorima koje Udruga nudi. "Veseli me da postoji VfG", kaže Klaus. "U Njemačkoj u svakom gradu postoji pomoć ovisnicima o drogi. Nažalost, unatoč tomu se tako puno ljudi vraća uzimanju droge."

Korak u novi život!

Za dva mjeseca Klaus Müller mora napustiti stan sa skrbništvom. Liječeni ovisnici mogu u takvim stanovima ostati najviše dvije godine. "Preko VfG-a sam dobio posao, iako samo na dvije godine. Ali, zahvaljujući poslu lakše ću naći stan." On sad pred sobom vidi perspektivu, više se usudi nešto pokušati i bori se, kaže na kraju razgovora.

Kao sljedeći korak Klaus namjerava polagati vozački ispit, otići s kćeri na odmor u brda i nada se stalnom poslu. "Rado bih radio nešto povezano s umjetnošću. Želim dalje živjeti zadovoljan s onim što imam." Na kraju mi pruža ruku i smješka se. Možda se Klaus ipak još navikne na osmijeh.