1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Dva „agregatna stanja“ Kine – partner i konkurent

10. lipnja 2021

Kina je izazov za Zapad jer pokazuje da i autoritarna zemlja može postati bogata i moćna. Autori izvještaja Minhenske konferencije o sigurnosti tragali su za rješenjima: kako da se zapadne demokracije nose s Kinom?

https://p.dw.com/p/3udQP
Joe Biden und Xi Jinping
Biden i Jinping 2017.Foto: Lan Hongguang/Photoshot/picture alliance

Tajming je dobro izabran: američki predsjednik Josef Biden sprema se na prvo putovanje u inozemstvo, u Europu – prvo na samit G7 u Engleskoj, zatim na samit NATO-a Bruxellesu, prije nego što se u Ženevi sastane s Vladimirom Putinom.

U pozadini ove transatlantske diplomacije na visokoj razini, Minhenska konferencija o sigurnosti objavljuje novi izvještaj pod naslovom: „Između agregatnih stanja – konkurencija i suradnja" i to na 160 stranica.

Naslov već opisuje središnju dilemu: zapadne demokracije se osjećaju izazvanima – posebno od strane Kine. Istodobno, potrebni smo jedni drugima, ne samo kao poslovni partneri, nego i za suočavanje s globalnim izazovima. Pandemija je samo najočigledniji primjer, ali klimatske promjene i predstojeća utrka u nuklearnom naoružanju također zahtijevaju suradnju.

Koliko je odnos EU-a s Kinom ambivalentan pokazuje činjenica da je ta zemlja službeno istovremeno strateški partner i konkurent.

Izazov Kina

Komunistima u Pekingu koji djeluju državno-kapitalistički uspjelo je ono što Sovjetskom Savezu nije pošlo za rukom: kombinacija autoritarne vladavine s gospodarskim uspjehom i rastućim blagostanjem stanovništva. To je jedan od razloga zbog kojeg se u govorima Bidena često čuje rečenica koja zvuči defenzivno: „Moramo pokazati da demokracije i u ovom promijenjenom svijetu još mogu nešto pružiti našim građanima."

Ispostavilo se da ako zemlja s 1,4 milijarde stanovnika tijekom četiri desetljeća gospodarski raste u dvoznamenkastom opsegu, onda ta zemlja u jednom trenutku svoju gospodarsku moć može da pretočiti u politički utjecaj – i na kraju i u vojnu silu.

Peking je postavio ambiciozne ciljeve. Kako se službeno kaže, do 2049. odnosno do 100. godišnjice osnivanja Narodne Republike, Kina želi biti „zrela, moderna socijalistička sila, želi biti u stanju postavljati i oblikovati pravila i tehnološki, gospodarski i kulturno biti na najvišoj razini". Dakle, Kina želi biti vodeća sila.

Jedinstvo Zapada

China | 32. Tiananmen-Jahrestag
Partner i konkurent - dobro kontroliran TienanmenFoto: Ng Han Guan/AP Photo/picture alliance

Minhenski izvještaj o sigurnosti navodi da su predstavnici liberalnih demokracija sada spremni da se odlučno obrane od neoliberalne konkurencije.

Tobias Bunde, direktor istraživanja Konferencije o sigurnosti i jedan od glavnih autora izvještaja, citirao je Bidena prije objavljivanja ovog dokumenta:

„Nalazimo se na prekretnici i svjetske demokracije se moraju udružiti." Čini se da se to već događa. U svakom slučaju, Bunde je dijagnosticirao: „Čini se da su transatlantski šefovi država i vlada postigli konsenzus da suradnja između najvažnijih svjetskih demokracija mora biti pojačana kako bi se izborili s našim zajedničkim izazovima."

Za direktora istraživanja minhenske Sigurnosne konferencije jedan od ovih izazova je da se u međunarodnim institucijama sve više dovodi u pitanje idejna hegemonija Zapada. „Samo prije nekoliko godina još smo govorili o konceptima kao što su Odgovornost za zaštitu i konačnom trijumfu ljudskih prava čak i u arapskom svijetu", kaže Bunde. „Danas Kina lako mobilizira desetine zemalja koje podržavaju njenu politiku u Sinđijangu ili Hongkongu."

Žarište Pacifik

Indo-pacifička regija igra središnju ulogu u izvještaju, ne samo zato što regija predstavlja 60 posto globalne ekonomske proizvodnje i dvije trećine ekonomskog rasta. Za autoricu izvještaja Sophie EIsentraut je jasno: „Uzimamo pod povećalo indo-pacifičku regiju jer su se mnogi sada složili da ovo nije samo regija u kojem se radi o stabilnosti, nego i regija u kojoj će se odrediti oblik međunarodnog poretka u narednim desetljećima."

Ova spoznaja se već počinje odražavati u praktičnoj politici. Predstavnik EU za vanjsku politiku Josep Borrell tek što se vratio s putovanja u Indoneziju gdje se sastao i s ministrom obrane Prabovoom Subiantom.

Borrell je u Jakarti naglasio da EU ima interes osigurati da regionalni poredak ostane otvoren i zasnovan na pravilima – i da EU tome može dati važan doprinos. Na svom blogu, najviši diplomat EU-a zaključio je: „Ako želimo biti geopolitički akter, moraju nas doživljavati i kao političkog i sigurnosnog aktera u regiji, a ne samo kao partnera za razvojnu suradnju, trgovinu ili investicije."

Autori Minhenskog izvještaja o sigurnosti očekuju da će Europljani uložiti više napora kako bi postali „sposobni za globalnu politiku", kako citiraju bivšeg predsjednika Europske komisije Jean-Claudea Junckera.

U Berlinu se poduzimaju oprezni koraci u ovom pravcu. Krajem svibnja, njemačka ministrica obrane Annegret Kramp-Karrenbauer otputovala je u Južnu Koreju kako bi pripremila misiju fregate Bavarska u Pacifiku. Ministrica je pritom svratila i na Guam, otok na kojem se nalazi jedna od najvažnijih američkih vojnih baza u pacifičkoj regiji– i stoga bi moglo biti potencijalna meta u ratu između Kine i SAD-a.

Početkom travnja, kada je otpremljena fregata Bundeswehra, ministrica obrane je njemačkim medijima rekla kako Njemačka ne govori samo o slobodi pomorskih puteva kojima prijeti Kina – nego je spremna nešto i učiniti.

Pitanje zajedništva

Novi izvještaj o sigurnosti poziva Europu i Sjevernu Ameriku da intenzivnije uključe partnere istomišljenike u drugim dijelovima svijeta. Autori pišu – samo ako bi se liberalno-demokratska suradnja definirala mnogo šire, mogla bi opstati u konkurenciji s autokratskim sistemima.

Međutim, Europljani bi prvo morali surađivati međusobno, ističe Wolfgang Ischinger. Po mišljenju predsjednika Minhenske sigurnosne konferencije, jedan od zaključaka izvještaja glasi: „Razvoj relevantne europske vanjske politike ne samo prema Kini i Rusiji, nego naravno i prema našim transatlantskim partnerima, apsolutni je imperativ za budućnost".

Ovo utoliko prije jer izvještaj predviđa težak balans između polova suradnje i konkurencije ili čak konfrontacije. „Kako bi savladali najvažnije ljudske izazove, transatlantski partneri, zajedno s državama istomišljenicima, moraju pronaći pravu ravnotežu između ova dva agregatna stanja: da bi smanjili globalne rizike, moraju surađivati s autokracijama, a tamo gdje su ugroženi demokratski principi, ne smiju više zazirati od nadmetanja s neliberalnom konkurencijom."