Vijenci, ruševine i špekulacije

„Te noći nisam vjerovao, pričalo se da će biti bombardiranje, ali govorio sam im: ovdje, u sred Europe, nema šanse", sjeća se Grozdan Stamenkovski 24. ožujka 1999. godine. Bio je na noćnoj smjeni u pančevačkoj „Utvi" kada je oko osam sati na tu tvornicu aviona pala prva bomba. „Obilazili smo tvornicu i vidjeli na televiziji da su gađali Prištinu. I baš kad sam izašao do auta, udari prva bomba na nekih sedamdeset metara od mene", priča Grozdan za DW.

S trojicom portira koji su pored njega još jedini bili u tvornici, pretrčao je na drugu stranu ulice. Tu ih je zatekla druga bomba. „Mi smo stajali preko puta na otvorenom. Bacio sam se na beton", sjeća se „Utvin" električar. U tvornici je ostao do ranih jutarnjih sati. „Avioni lete, vatrogasci gase, lomljavina, pucanje stakla, to se više nikada ne može zaboraviti. Žena mi je došla oko 11, nije vjerovala da sam živ. Kaže idemo kući, ja kažem ne idem, s autom sam, možda nekoga treba prevesti", prepričava Grozdan i dalje vrlo živa sjećanja.

Vijenci i stari narativi

Bombardiranje Srbije, koja je tada bila zajedno s Crnom Gorom u sastavu Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) je tako praktično počelo u Pančevu i završilo se u Pančevu – bombama na rafineriju nafte, kaže za DW dugogodišnji lokalni novinar Nenad Živković. Za 78 dana koliko je bombardiranje trajalo, Pančevo je gađano 24 puta. Razrušeni su pogoni Rafinerije nafte, Azotare i Petrokemije. U Rafineriji su poginula tri radnika.

Sjećanja na tu godinu podstaknu se tek svakog 24. ožujka. „Položi se cvijeće na mjesto gdje su u rafineriji poginula tri radnika i to je to", kaže Živković. „Problem je u tome što kao društvo, zajednica, država, nismo ništa naučili za ovih dvadeset godina. Naravno da nikome nije ugodno kad mu lete avioni iznad glave, ali je morala postojati svijest o zakonomjernosti. Ne može vojska sedam, osam godina uništavati, žariti i paliti po Balkanu, i izgubiti četiri rata, a da bračni par Milošević ostane na vlasti. Moralo bi nam biti jasno zašto se to dogodilo, a nije."

20 godina kasnije priča o bombardiranju je, kaže Živković, izgubila specifičnu težinu. Narativi iz ratnog vremena se, međutim, nisu promijenili. Ni danas se ne propušta prilika da se manipulira žrtvama. „Puno je tu dimenzija problema. Prvo, tih radnika se sjetimo samo tih dana kada su poginuli, a imam dojam i da nisu morali poginuti, jer mi smo imali vlast koja uopće nije vodila računa za živote građana", smatra Nenad Živković. „Drugo, odjednom nam smeta što po nama padaju bombe i jako smo glasni u iskazivanju osjećanja nepravde koja nam je učinjena, ali je daleko manji broj onih koji su osjećali da je nepravda i da je zvjerski i zločinački bombardirati Vukovar, Sarajevo i Dubrovnik. A to nije radio NATO, nego Jugoslavenska narodna armija (JNA) u naše ime, pri čemu nam je natovarila nezahvalan teret na leđa", podsjeća Živković.

Dva desetljeća kao taoci

I narativi o posljedicama bombardiranja takozvane pančevačke Južne zone jednako su stabilni i nepotvrđeni kao i prije dvadeset godina, jer se o tome koje su sve štetne materije tih dana završile u vodi, zemlji i zraku i danas samo nagađa. „Mnoštvo je procjena i špekulacija, ali nikada ništa konkretno nije utvrđeno", kaže za DW dugogodišnji pančevački ekološki aktivist Ivan Kolarik. „Međutim, ako je tog dana koncentracija vinilklorid monomera bila tisuće puta veća, a on je kancerogen, svatko tko je tog dana bio u Pančevu, udisao je strahovite količine agensa koji utiče na pojavu raka. Dalje, da li da pričamo o živi? Živa je strahovito opasna zato što se ona taloži u kostima i nikad ne izlazi. Znači ako je živa puštena u Dunav, ona ostaje tamo i kontinuirano truje biljni i životinjski svijet, a onda ta riba iz Dunava završi na tanjuru", objašnjava Kolarik.

Uprkos svim inicijativama da se utvrde posljedice zagađenja po životni okoliš, zid šutnje i danas stoji postojano. Razlozi su višestruki, smatraju naši sugovornici. „Nikome nije u interesu da to bude utvrđeno, jer bi onda morale biti utvrđene posljedice višedesetljetnog zagađenja i prije i poslije bombardiranja", smatra Nenad Živković.

Činjenice bi otvorile i pitanje odgovornosti onih koji su u to vrijeme donosili odluke – kako u tvornici, tako i u državi, dodaje Kolarik. „Tvornice su to skrivale, jer onog trenutka kada je bila oglašena zračna opasnost i kada su rafinerijska i petrokemijska postrojenja proglašena za mete, sve se te supstance uopće nisu smjele naći na tom mjestu", izričit je ekološki aktivist. „Ali tadašnja vlast je razmišljala – neće oni to, ali čak i ako hoće, nema veze, neka se vidi kakvi su oni zlikovci – i na taj način su žrtvovali ljude koji su u tom gradu", smatra Kolarik.

Dovodeći tako u opasnost i živote zaposlenih u Južnoj zoni u Pančevu, i živote svih građana u Pančevu i okolici, vlast je građane držala kao svoje talce, slažu se naši sugovornici. „Jer izvanredno bi došla vijest – i vjerojatno bi zaustavila kampanju – da je u Pančevu bilo 10.000 mrtvih i 20.000 ranjenih zbog trovanja", kaže Živković. „To je bio ekocid i prema životnoj sredini i prema ljudima, koji nisu čak bili ni upozoreni na adekvatan način", dodaje Kolarik. „Niko im nije rekao da je koncentracija vinilklorid monomera tolika i tolika, ne izlazite izvan kuće. Ne, tih dana su se majke šetale s djecom po ulici, a to je neprihvatljivo."

Posljedice po zdravlje neutvrđene

Zid šutnje postoji i kada su u pitanju posljedice po zdravlje ljudi. Tek prošle godine je Srbija osnovala Komisiju za utvrđivanje posljedica NATO bombardiranja i već u startu se našla udaru kritike javnosti zbog sumnje da će njen rad poslužiti političkoj histeriji, a ne utvrđivanju činjenica. Dok se do činjenica ne stigne, u Srbiji kohabitiraju apokaliptične procjene o efektima osiromašenog urana i potpuno negiranje posljedica bombardiranja po zdravlje ljudi.

„Čim nemate odgovarajuće objašnjenje, kažete da je to zbog bombi, ali istina je, kao i uvijek, negdje u sredini", kaže za DW pančevački kirurg onkolog Dušan Stojić. „Točno je da posljednjih deset godina imamo povećanje broja karcinoma, ali iako je Pančevo najviše bombardirano u Vojvodini, mi smo po projekcijama bili treći odostraga po broju oboljevanja od raka", kaže Stojić.

On podsjeća i na to da Srbija nema čak ni precizan podatak o broju oboljelih na teritoriju Pančeva, a kamoli podatke o tome o kojoj količini osiromašenog urana je uopće riječ. „To su sve projekcije onoga tko iznosi podatke i sve zavisi od toga za koga on navija. Ne postoji netko tko bi to objektivno rekao. Bez ozbiljnije analize oslobođene političkih konotacija, mi nećemo doći do činjenica", kaže Stojić.

A činjenice da se broj oboljelih povećava i da su najčešći oblici rak dojke, pluća i debelog crijeva, mogle bi se obrazložiti i na brojne druge načine. „Prvo, ljudi duže žive, a rak je inače vezan za stariju populaciju. Drugo, lakša je dijagnostika. Kad sam ja počeo raditi prije 35 godina, uobičajena dijagnoza je bila: umro je od starosti. A danas većina ljudi zna svoju dijagnozu i rade se redoviti pregledi", objašnjava pančevački onkolog. On podsjeća i na posljedice zagađenja koje dolazi iz domaćinstava, od starih vozila, industrije, ili nezdrave hrane koju svakodnevno jedemo. „Pitanje je kumulacije svih tih stvari i kako se to održava na zdravlje", kaže Stojić. „Pri tom, svi zanemaruju činjenicu da je stres jedan od glavnih trigera, a mi 28 godina živimo u interregnumu i mislim da je to neko nejasno življenje jedan od glavnih okidača."

Ruševine žive

Nazad u Kačarevu kod Grozdana Stamenkovskog, na dvadesetu godišnjicu nitko ne razmišlja o špekulacijama o osiromašenom uranijumu, već u krugu porodice slave što je živ. Kog god dana u tjednu da padne 24. ožujak, za njega je neradni dan. „Ja sam tako odlučio. Firma nekad nije htjela ni dan da nam da, ali uzimam godišnji. Ranije smo se skupljali tog dana nas nekoliko iz firme, ali smo se i mi u međuvremenu razišli", priča Grozdan sjetno.

Do penzije mu je ostala još koja godina. Pregurao je i male plaće i kašnjenja i razna rukovodstva. Tvornica je, kaže, radila svo vrijeme, ali na mišiće. „Tavorili smo dosta. Dešavalo da dočekamo Novu godinu, Božić, a plaće nema, ali snalaziš se. Radim privatno. Bacim onih osam sati u vodu, pa radim struju, pločice, sve što mislim da mogu raditi", priča Grozdan.

A u „Utvi" ruševine i dalje stoje. Raščišćavanje je počelo tek prije godinu dana kada je firma prešla u vlasništvo „Jugoimporta". „Tamo još uvijek ima jedna zabetonirana bomba koja nije eksplodirala", priča Grozdan. „Stalno govore vadiće je, ali još nisu. Valjda smatraju da nema opasnosti. Ja prolazim tuda svaki dan, što ću, navikne se čovjek na sve."