Džihadizam - njemački fenomen

Deutsche Welle: Gospodine Steinberg, Vi se bavite džihadizmom, Irakom i Sirijom i upravo ste napisali knjigu o ovoj temi. Koliko duboko je, prema Vašem mišljenju, džihadizam ukorijenjen u njemačkom muslimanskom društvu?

Guido Steinberg: Džihadizam je posljednjih godina u Njemačkoj postao njemački fenomen. Atentatori od 11. rujna su bili arapski studenti, koji su svi između 1992. i 1996. godine došli u Njemačku i ovdje studirali, ali su bili obilježeni kulturom svoje domovine. Od 2006. godine mi u Njemačkoj imamo džihadističku scenu koja stalno raste, čiji su članovi bez iznimke u sociološkom smislu Nijemci, to znači da su veliki dio svog života, prije svega svoju mladost, proveli ovdje. Sve češće imamo slučajeve i da su oni ovdje rođeni. Oni su naravno etnički vrlo mješoviti: Turci, Kurdi i vrlo veliki broj Arapa iz sjeverne Afrike, ali i njemački konvertiti, sve do nekih Nijemaca ruskog porijekla.

Što pokreće te ljude? Zašto se odlučuju upravo za takve ekstremističke oblike islama?

Njemački džihadisti od 2006. godine odlaze u džihadistička ratna područja, najprije u Pakistan, Afganistan, neki u Somaliju, a manji broj njih je pokušao otići u Čečeniju. Danas prije svega odlaze u Siriju i Irak. Motiv da pomognu potlačenim sunitskim muslimanima je vrlo naglašen. Postoji još jedan drugi motiv koji je posljednjih mjeseci dobio na značenju: ovi mladi selefije žele živjeti u islamskom društvu, a prema njihovom shvaćanju to ovdje u Njemačkoj, kao i u arapskom svijetu, nije moguće, već samo tamo gdje džihadisti vode rat protiv takozvanih neprijatelja islama. Tu još dolaze drugi, više privatni motivi kao što su primjerice želja za avanturom ili dosada. I proteklih mjeseci se može vidjeti da je kod nekih također riječ o tome da žele iživjeti svoje nasilničke fantazije.

Prijeti li nama u Njemačkoj, našoj državi i našem društvu zaista opasnost od džihadista?

Da, ja mislim da nam prijeti opasnost. Naravno, ne bi trebalo pretjerivati. U međuvremenu već osam godina živimo s fenomenom njemačkih džihadista koji su obučeni u redovima Al-Kaide i različitih drugih organizacija, koji su sudjelovali u borbama i u najvećem broju se vratili ovdje. Neki od njih su još u prošlosti planirali izvođenje napada. Ipak u najmanju ruku planovi o napadima, koje su planirali povratnici, su svi propali ili su osujećeni. Izjave, koje se često čuju, da je samo pitanje vremena kada će se ovdje dogoditi napad ja smatram besmislenima. Naravno, vjerojatnim smatram da se ovdje u Njemačkoj planiraju napadi.

Koliko dobro je Njemačka opremljena, sa svojim sigurnosnim snagama i svojim tajnim službama, da se suprotstavi toj opasnosti?

Posljednjih godina se stalno pokazuje da su njemačke sigurnosne službe upućene na američku pomoć. Postoji najmanje jedan slučaj, vjerojatno dva, u kojima su planovi mogli biti osujećeni samo zahvaljujući pomoći američke NSA. To je indicija koja govori o slabosti njemačkih sigurnosnih službi. Po mom mišljenju, politički je poželjno da mi imamo vrlo slabe sigurnosne službe. Ali ja mislim da to ne odgovara rastućoj opasnosti u Njemačkoj. U prošlosti se stalno moglo ustanoviti da su njemačke sigurnosne službe, prije svega kada je riječ o nadgledanju procesa radikalizacije, bile vrlo loše. Brojni osumnjičenici za terorizam su uhićeni relativno kasno zahvaljujući američkoj pomoći. Ja bih naravno rekao da postoji problem s kompletnim ustrojem sigurnosnog sustava, dakle kada je riječ o kontroli pri ministarstvima i parlamentarnoj kontroli.

Koju ulogu igra Turska? Podržava li Turska "Islamsku državu" ili je protiv IS-a?

Turska igra vrlo problematičnu ulogu koja nije sukladna s njenim statusom saveznika većine Europljana u NATO-u. To ima veze s prioritetima turske politike prema Siriji. Turska prije svega želi dvije stvari: želi srušiti Asadov režim - to je važan cilj turske vanjske politike, a to je i važan osobni cilj predsjednika Erdogana. Drugi važan cilj je suzbijanje sirijskog izdanka PKK-a. Postoje tri teritorija na sjeveru Sirije na kojima vladaju Kurdi. Tamo Stranka demokratske unije, skraćeno PYD, kontrolira trenutnu situaciju. PYD nije ništa drugo nego sirijski PKK, ona je potpuno integrirana u zapovjednu i financijsku strukturu PKK. Turska je sigurno razvila interes da IS u najmanju ruku suzbije, ali on je daleko iza ova dva motiva. Zato se neprestano može vidjeti da turska strana tolerira dolazak inozemnih boraca, da se i preko tursko-sirijske granice može krijumčariti oprema.

Dvije druge države se spominju u vezi s "Islamskom državom", Saudijska Arabija i Katar. Postoje optužbe da one financiraju terorizam i to još od početka građanskog rata u Siriji.

Najveći problem je zaista Turska. Ona još od 2011. godine, skupa s Katarom, podržava islamističke, selefijske i džihadističke skupine. Među njima je bio i Nusra-Front, dakle bivši sirijski ogranak IS-a. Ta optužba se mora uputiti na adresu Turske i Katara. Mada se čini da ove zemlje od prije godinu i pol podržavaju drugog partnera, naime "Slobodne muškarce Sirije" ili na arapskom "Ahrar al Sham". Kod njih nije riječ o džihadistima s međunarodnim djelovanjem, već o selefijama s prije nacionalnim regionalnim djelovanjem. Oni su na određeni način sirijski talibani. Još uvijek je sporno je li ih pametno podržavati. "Ahrar al Sham" se ne nalazi na europskoj listi terorista, ali prema mom mišljenju oni tamo spadaju i trebalo bi potaknuti Tursku i Katar da što je brže moguće prekinu s ovom politikom.

Sa Saudijskom Arabijom stvar stoji nešto drugačije. Saudijska Arabija još od 2011. godine podržava prije svega Slobodnu sirijsku armiju (FSA). U konačnici je to potpuno kompatibilno s američkom i europskom politikom. Uopće ne postoje dokazi za to da Nusra-Front ili IS dobivaju podršku od države Saudijske Arabije. Naprotiv, Saudijska Arabija od prije nekog vremena spada u odlučujuće protivnike IS-a, također jako dobro surađuje s Europljanima i također se pridružuje pritužbama brojnih Europljana kada je riječ o turskoj poziciji. Prigovarati Saudijcima u vezi s IS-om je potpuno pogrešno. Najveći problem je Kuvajt. To je čvorište financiranja sirijskih pobunjenika u Zaljevu, iako ne od strane države.

Moramo li ponovo razgovarati sa sirijskim predsjednikom Bašarom al Asadom? Moramo li se udružiti s njim u borbi protiv ekstremista IS-a?

Mislim da se u javnim očitovanjima Amerikanaca, ali i Europljana, proteklih mjeseci pokazuje kako oni prihvaćaju da Asad i dalje vlada u jednom dijelu zemlje. Ja osobno mislim da to ne smije tako dalje ići, da se on ponovo osposobi za vladavinu i da se s njim surađuje. To je greška koju je međunarodna zajednica na Zapadu, koju su Europljani godinama činili, a to je da surađuju s diktatorima koji su zapravo neprihvatljivi. Ja bih savjetovao da se to izbjegne ukoliko zapadni političari ne žele izgubiti svaku vjerodostojnost u regiji. S druge strane, većina država u IS-u vidi veću opasnost od one koju predstavlja Asad. No ja smatram da se ne treba zaboraviti da je Asad odgovoran za skoro svih 200.000 mrtvih u Siriji u protekle tri godine te da je IS samo jedan dio toga. Oboje, Asadov režim i IS, su naši neprijatelji i moramo se boriti i protiv jednih i protiv drugih.

Guido Steinberg je islamolog i radi u Zakladi za znanost i politiku u Berlinu gdje prati politiku na Bliskom istoku s težištem na Arapski poluotok, politički islam i islamski terorizam. Steinberg je do listopada 2005. godine bio referent za pitanja terorizma u Uredu njemačke kancelarke i redovno je angažiran kao stručnjak u sudskim postupcima koji su u vezi s terorizmom.