„E moj sinko, nema ovdje više ni naroda…“

U trenutku dok se u Banjaluci održavala svečana akademija povodom proslave Dana Republike Srpske, na stotine automobila čekalo je na graničnim prijelazima u kilometarskim kolonama. Ali ne kako bi danas bili u Republici Srpskoj, već na putu za neku od zemalja Europske unije, kamo se vraćaju na svoja radna mjesta. Patetično ili ne, činjenica je da je ne samo u Republici Srpskoj nego u cijeloj Bosni i Hercegovini, sve manje ljudi koji više i ne odlaze zbog loše materijalne situacije već zbog sistema, koji je zadnjih godina doveden do ambisa od strane stranačkih skorojevića.

Od industrije do staračkog doma

To se najbolje vidi u manjim sredinama, gdje više nema ni škola, ni liječnika, što nikoga posebno ne uznemirava. Mjesto Knežica, koje se nalazi na pola puta između Prijedora i Kozarske Dubice, prije rata je imalo preko pet tisuća stanovnika.

Nalazi se u sastavu općine Kozarska Dubica u kojoj je po popisu stanovništva iz 1991. godine živjelo većinsko srpsko stanovništvo - gotovo 69 odsto. Muslimani su činili 21 odsto stanovništva, nešto više od jedan posto Hrvati, dok je Jugoslavena po popisu bilo gotovo šest posto.
A po popisu iz 2013. godine Srbi čine 86 posto stanovništva, Bošnjaci 10, Hrvati nešto više od jedan posto, dok oko dva posto čine "ostali".
Na prostoru Knežice Srbi su činili gotovo 100 posto stanovništva, dok se svega par postotaka izjašnjavalo kao Jugoslaveni. Prema posljednjem popisu Srbi su činili većinu, dok je Hrvata i Jugoslavena bilo je ispod jedan posto.
Tekstilna industrija zapošljavala je trećinu radno sposobnog stanovništva, čiji su proizvodi našli svoje mjesto u Njemačkoj, Austriji, Rusiji. Danas se na tom mjestu nalazi starački dom.

Još jedan bitan faktor bila je zemljoradnička zadruga u ovom mjestu, koja je 1990. bila domaćin smotre rekordera u poljoprivrednoj proizvodnji u bivšoj Jugoslaviji, koja je okupila nekoliko stotina najboljih poljoprivrednika iz bivše države.

„E moj sinko, nema ovdje više ni naroda, a kamoli da nešto radi. Sve što je bilo uništili su. Fabrike su bile pune, a narod kako-tako zadovoljan“, priča Rajko iz Knežice, koji je mirovinu zaradio u jednoj tvornici u Kozarskoj Dubici.

„Sada nema ni doktora. Ako hoćeš da te pregleda netko, moraš čekati da dođe specijalist iz Banjaluke ili Gradiške i naplaćuju nam kao da se liječimo kod privatnika. Nema veze što imamo osiguranje. Nije ni čudno da se narod iseljava, samo bi lud ostao ovdje, a da nema neki jak razlog", kaže Rajko.

Osnovna škola „Stojanka majka Knežopoljka" prije rata imala je preko 500 učenika. Danas je taj broj jedva stotinu.

Homogenizirana atmosfera

„Ma nema više nikoga. Na prste jedne ruke se broje djeca u odjeljenjima. Neposredno prije rata svaki je razred imao i po tri odjeljenja, a danas jedva da ima jedno. Okolne seoske škole su se davno ugasile, a bojim se kako je krenulo da će i oni koji bi mogli ostati ovdje da školuju djecu, otići odavde“, kaže učitelj u ovoj školi, Bojan Santrač.

Manje-više stanje je u svim mjestima slično. Broj stanovnika svake godine je sve manji, a po kilometarskim kolonama na granicama za vrijeme praznika, mogu se vidjeti razmjeri prave stabilnosti.

„Došao sam prije praznika i pravo da vam kažem čekam da se smanje gužve na granici jer se svakog dana čeka satima u kolonama. I što sam više ovdje, sve mi je jasnije zašto sve više naroda odlazi. Čak i kada počnem razmišljati o povratku iz Slovenije, gdje radim par godina, dovoljno je samo da se vratim ovdje na par dana i prestanem razmišljati o povratku“, kaže Miodrag Savić, iz okoline Kozarske Dubice, kojem proslava Dana Republike Srpske kaže znači mnogo, ali da bi radije volio da je dočekuje u boljim uvjetima za život.

„Svaka vlast kroz obilježavanje nacionalnih manifestacija, koje predstavljaju simbolizaciju moći, ali i kohezivni element, nastoji stvoriti homogeniziranu atmosferu s ciljem efikasnijeg upravljanja. Što se tiče tog simboličkog aspekta, vladajući u Republici Srpskoj se ne razlikuju od bilo koje vlasti širom svijeta“, kaže komunikolog iz Banjaluke Mladen Bubonjić, koji smatra da vlast Republike Srpske u ovom slučaju nema doticaj s realnošću što, sudeći prema odsustvu reakcije javnosti, građanima previše ne smeta.

Zbog toga su sva obilježavanja nacionalnih manifestacija „nabijena“ patriotskim nabojem, što je slučaj i s današnjim (9.1.) Danom Republike Srpske, u okviru kojeg se šalju poruke o okupljanju i jedinstvu.

„Slavimo 9. siječnja, deveti dan u godini koji je pripao nama da ga obilježavamo kao dan osnivanja Republike Srpske. Činimo to s velikom ljubavlju i željom da nikoga ne povrijedimo, a da se ipak veselimo, jer to pripada nama, našoj duši, našem karakteru i slobodi. Sloboda Srbima na ovim prostorima nikada nije bila filozofska, već egzistencijalna riječ, zato je i proizvela mnoge naše akcije“, rekao je predsjednik RS Milorad Dodik, na svečanoj akademiji posvećenoj obilježavanju Dana RS, kojeg je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim.

„Izazovi tek dolaze"

U sličnom tonu stigla je i čestitka od prvog čovjeka Srbije.

„Vjerovali smo da su teška vremena iza nas, ali bojim se da doba velikih izazova, kako za Srbiju tako i za Republiku Srpsku, tek dolazi“, navedeno je u poruci Aleksandra Vučića, uz poruku da Srbija podržava Dejtonski mirovni sporazum.

„Srbija neće promijeniti svoj stav i ostat će privržena slovu Dejtonskog sporazuma, podržavajući teritorijalni integritet BiH, ali i oštro se protiveći ukidanju ili bilo kakvom ponižavanju Republike Srpske“, poručio je Vučić.

„Trenutna društvena, politička i ekonomska situacija svakako ne idu na ruku vladajućim u smislu disproporcije između želja i mogućnosti, što dovodi do prenaglašenih populističkih pokušaja uvjeravanja javnosti u suprotnost realnosti. Realnosti koja ukazuje da smo jedno od najsiromašnijih, najnerazvijenijih i besperspektivnih društava u Europi. Ipak, to ni vladajućim očigledno toliko ne smeta sve dok imaju dovoljno za svoje apanaže“, zaključuje Bubonjić.