Elektroautomobil je igračka za bogate

Priznajem, nikada nisam sjedio u elektroautomobilu. Ljudi koji ga voze su oduševljeni enormnim ubrzanjem uz gotovo bešuman rad motora. Divan osjećaj, kažu.

To ima svoju cijenu. Najjeftiniji Golf s elektromotorom košta 35.000 eura. Obični Golf košta između 17.000 i 27.000 eura. Običnim Golfom s rezervoarom goriva možete preći i do 700 kilometara , dok onaj na električni pogon mora hitno "potražiti" utičnicu nakon samo 190 kilometara.

Zaključak: čak i ako mi država i industrija daju premiju od 4000 eura za kupovinu elektroautomobila, ja si tu investiciju ne mogu priuštiti. Jednostavno je odnos cijene i onoga što se za taj novac dobije loš. Niti jednom njemačkom proizvođaču automobila do sada nije pošlo za rukom proizvesti model koji bi predstavljao alternativu klasičnom vozilu, pa čak ni model koji bi bio "in" - toliko da bih ga poželio posjedovati. Kod automobila se neće tako brzo pojaviti takozvani "must have" efekt, koji ponekad imamo kod mobitela. 4000 eura neće promijeniti tu činjenicu.

Problem s inovacijama

To pogotovo važi za modele njemačkih proizvođača. Ne mogu se oteti dojmu da njemačka automobilska industrija procesu razvoja elektroautomobila prilazi nevoljko. Stručnjak za ovu branšu, Stefan Bratzel govori o "problemu s inovacijama". 70 posto istraživačkih aktivnosti se odvija u segmentu konvencionalnih automobilskih motora, ustanovio je Bratzel. Prvenstveno se radi na smanjenju potrošnje kod dizelskih i benzinskih motora.

Iz ugla gledanja proizvođača ovo je razumljivo. Potražnja za elektroautomobilima je još uvijek mala. Zbog toga se ne mogu postići velike serije uz smanjenje prosječnih troškova proizvodnje. Marža je mala, a cijena, u odnosu na veličinu vozila, visoka. Elektroautomobili su igračke za bogate, ali mi nećemo postati bogati prodajući ih - zbog čega onda da trošimo novac na istraživanje i razvoj inovacija?

Grijesi političke prirode

Međutim, vlada Njemačke je samu sebe dovela u škripac i na velika vrata najavila cilj: do 2020. će na ulicama njemačkih gradova biti milijun elektroautomobila. Obzirom na to da je taj cilj očito nemoguće postići, istodobno su počinjena dva "politička grijeha". U socijalno-tržišnom gospodarstvu kakvo zagovara vlada, davanje subvencija je lako oprostiv grijeh, pogotovo što se ovdje radi o branši u kojoj se obrću i zarađuju milijarde. I neka mi nitko ne govori da se, samo zato što se industrija obvezala da će snositi polovinu iznosa spomenute premije, ovdje ne radi o "kaznenom djelu" zvanom subvencija.

Povrh svega će se za ovu podršku prodaji elektroautomobila izdvojiti sredstva iz državne blagajne. Porezni obveznici tako financiraju igračke za bogate. Udruga poreznih platiša ovo naziva "planskim gospodarstvom de luxe". Ekolozi ionako smatraju da je individualni promet, na duge staze, model koji je odslužio svoje i da bi državna sredstva radije trebalo uložiti u razvoj mreže javnog prometa.

Ekološka računica

Na taj način smo ponovo kod ekologije. Elektroautomobili nisu sami po sebi ekološka vozila, sve dok se u Njemačkoj za proizvodnju struje još uvijek koristi ugljen. Proizvodnja jednog automobila na električni pogon ostavlja u konačnoj računici gotovo istu štetu za okoliš kao i proizvodnja konvencionalnog automobila. Dakle, elektroautomobili i nisu neko moćno oružje u zaštiti klime.

I bez svega ovoga - vladina politika zaštite okoliša ostaje nevjerodostojna sve dok ne uvede opće ograničenje brzine na njemačkim auto cestama. To ne samo da bi na tone smanjilo čestice mikroprašine i količinu štetnih plinova u zraku, nego bi smanjilo i broj mrtvih u prometnim nesrećama. Najljepše u svemu tome je što bi ta mjera bila gotovo besplatna za porezne obveznike. preduvjet za to je međutim da vlada smogne hrabrosti da se uhvati u koštac s lobijem automobilske industrije. A koji političar želi tako nešto?