Eminini hoteli za izbjeglice

Emina Krivić je još kao dijete željela raditi posao gdje će komunicirati i pomagati ljudima. To je možda i bio jedan od razloga da se odlučila za školovanje - kako kaže; “za apotekara”. Stjecajem okolnosti, Emina sad pomaže ljudima na drugi način. Kao dijete gastarbajtera iz Janje, Emina je kao djevojka od sedamnaest godina dočekala prve izbjeglice iz Bosne i Hercegovine koje su dospjele u Köln. „Uglavnom su to bili rođaci koji su pobjegli od vihora rata. Tada sam lošije govorila naš jezik, ali sam im ipak bila od pomoći. Prevodila sam im s njemačkog i pomagala oko dokumenata”, sjeća se Emina.

Već tada je naučila što znači pomoći ljudima i kako je, kako kaže “toplo oko srca” kada se zahvale, jer je i to “od srca”. Toplina i otvorenost prema ljudima su pomogli Emini da prije devet godina uspješno počne vlastiti poslovni poduhvat u hotelijerstvu. Manji hotel kojeg je vodila i koji je smješten nedaleko od glavne željezničke stanice u Kölnu, još donedavno je bio tek "normalan" hotel koji je primao turiste i goste iz cijelog svijeta.

“Gosti su nam dolazili sa svih kontinenata. Najviše ih je bilo za vrijeme nekog brojnih sajmova u Kölnu”, kaže Emina. “Nekoliko godina kasnije smo otvorili još jedan hotel. Bili smo zadovoljni. Međutim, kada sam prije tri i pol godine u novinama pročitala da uprava grada ima golemih problema sa smještajnim kapacitetima i traže smještaj za izbjeglice, suprugu sam rekla da bi naše zadovoljstvo bilo veće ako bi mogli pomoći tim ljudima”.

Zarada u drugom planu

Nadležne službe plaćaju određen iznos za smještaj izbjeglica i makar je zarada u “običnom” hotelijerstvu možda veća, Emina ne žali što je svoje hotele stavila na raspolaganje izbjeglicama. U njena dva objekta danas živi 61 osoba, uglavnom sa Balkana. “Većinom su to Romi iz Srbije, BiH, Kosova i Albanije. Bilo je izbjeglica iz drugih krajeva svijeta. Gradski ured zadužen za izbjeglice odlučuje tko će gdje biti smješten”, kaže Emina. Ipak se izborila da u njenim hotelima budu smještene izbjeglice iz iste regije, u ovom slučaju s Balkana. “Kada su izbjeglice iz raznih krajeva svijeta, onda ponekad dođe do manjih sukoba. Iskreno rečeno, tim ljudima to nije potrebno”.

Kroz dva Eminina hotela u Kölnu je u tom razdoblju prošlo preko 300 izbjeglica. Svi oni su sa sobom nosili vlastitu izbjegličku priču. “Pokušavam ostati imuna, ali je teško. Svaka njihova tuga ili radost utječu i na mene. Sjećam se događaja od prije nekoliko godina. U hotel je došla peteročlana obitelj; otac, majka i troje djece - od tri, šest i devet godina. Ostavili su stvari i žena je odvela supruga na psihijatrijsko liječenje. Međutim, vrijeme je prolazilo, a ona se nije pojavljivala. Nisam imala njen broj telefona, a policiju nisam htjela zvati jer bi se o djeci počeo brinuti Centar za socijalni rad, a to ne znači ništa drugo nego odlazak u sirotište. Pošto se majka nije pojavila do večeri, djecu sam odvela svojoj kući gdje su i prenoćili. Majka se vratila sutra jer se izgubila u nepoznatom gradu i cijelu noć je tražila `svoj novi doma`“, priča Emina Krivić.

I domaćin i socijalni radnik

Ona je i zbog svog humanitarnog rada poznata gradskoj upravi Kölna. To je možda i razloga da u hotel jednom tjedno dolazi i socijalni radnik iz gradske službe. “Socijalni radnik ne može za to kratko vrijeme koje ovdje provede, riješiti probleme ovih ljudi. Oni uglavnom niti ne govore njemački i zbog toga sam se odlučila pomoći im. U hotelu živi i jedan mali dječak koji stalno pravi probleme u školi. Tako već dobro poznajem i direktoricu škole”, kaže Emina. Njena je odluka: “Ne mogu gledati kako se ti ljudi pate. Svi imaju broj mog telefona. Nazovu me i kada nisam na radnom mjestu i u slobodno vrijeme”.

Izbjeglice koje neko vrijeme provedu u Emininim hotelima i nakon toga budu premještene na neko drugo mjesto, često dolaze u posjetu “svojoj Mini”. “Navrate na kavu. Malo porazgovaramo, a nakon toga idu dalje. Neki se čak vrate uz želju da ponovo ovdje žive. Na žalost, to je nemoguće, jer ja ne odlučujem o tome”.

Emina je zavoljela “svoje izbjeglice”. S njima je svaki dan, a čak i njena djeca često svrate i pomognu koliko mogu. “Ne mogu ne biti emotivna. U posljednje tri i po godine je ovdje rođeno nekoliko beba, sklopljeno je nekoliko brakova. Sretna sam što mogu pomoći tim ljudima”.

Uskoro i treći hotel za izbjeglice

Emina sa suprugom i dalje planira pomagati izbjeglicama. “I dalje mi se javljaju moji nekadašnji obični gosti hotela i traže smještaj. Drago mi je što žele ponovo odsjesti u našim hotelima, ali mi je isto drago kada vidim sreću na licima ovih izbjeglica. Trenutno pripremamo i uskoro otvaramo još jednu hotelsku zgradu. Da su vremena drugačija, bio bi to hotel za turiste iz cijelog svijeta." Međutim, i to će biti privremeni smještaj za izbjeglice u Kölnu. Samo u ovom gradu je u srpnju živjelo preko sedam tisuća izbjeglica, a svakog dana stižu nove.

Emina ne zna da li će i taj treći hotel biti "Balkanski" sa izbjeglicama iz tog područja. No to joj nije toliko važno. Njoj je najvažnije da može pomoći ljudima onako kako to ona najbolje zna i umije.