Erbil, drugi glavni grad Iraka?

Deutsche Welle: Gospodine Qoja, koliko je Erbil pogođen novim valom izbjeglica?

Nihad Qoja: Vrlo smo pogođeni. Još prije je nekoliko valova izbjeglica iz cijelog Iraka zahvatilo Erbil. Među njima je i ranije bilo kršćana jer su primjerice u Bagdadu strahovali za svoj život. U međuvremenu u kurdskoj regiji na sjeveru Iraka imamo gotovo milijun izbjeglica. Od tog broja je oko 250.000 izbjeglica iz Sirije, a ostali su iz drugih dijelova Iraka.

U kakvom stanju su ljudi koji dolaze u Erbil? Primjerice izbjeglice koje su upravo stigle iz Mosula i drugih gradova. Koju pomoć im pružate?

Ljudi su u zaista velikoj nevolji. Neke obitelji na svu sreću imaju rodbinu ili prijatelje koji se brinu o njima. Većina živi u izbjegličkim centrima koji su prepuni. Neki od onih koji su morali napustiti Mosul uopće nemaju novca kako bi nešto kupili. Mnogi dolaze gladni i žedni. Neki su ovdje došli pješice. Oni se prihvaćaju i zbrinjavaju odmah po prelasku granice. Naravno, u onoj mjeri koja je moguća. U drugoj fazi izbjeglice se šalju u sigurna područja, u gradove i sela, što dalje od granice.

Problem je što jednostavno nemamo dovoljno resursa, kako bi izašli na kraj s tako velikim brojem izbjeglica. Zbog toga smo zatražili pomoć međunarodnih humanitarnih organizacija. U Erbilu se trenutno nalazi delegacija THW-a iz Njemačke. Nadam se da će ovaj primjer slijediti i druge organizacije i pomoći ovim ljudima jer mi to sami ne možemo učiniti.

Jesu li kršćani u kurdskoj regiji sigurni ili moraju strahovati da će i odatle biti protjerani?

Oni su apsolutno sigurni. Ovdje smo i ranije imali velik broj kršćana. Ovdje već stoljećima bez problema zajedno žive Kurdi, muslimani i kršćani. Svako upražnjava svoju vjeru, međusobno se pomažu i toleriraju. Kurdsko stanovništvo izlazi u susret ljudima, tako da se kršćani ovdje mogu osjećati kao u svojoj drugoj domovini.

Trenutno se ne može ni pretpostaviti kada će džihadisti biti zaustavljeni i kada će se kršćani moći vratiti u Mosul. Mogu li oni dugoročno gledano ostati u Erbilu?

Naravno da mogu ostati. Nitko ih neće na silu vratiti. Mi uvijek kažemo: Irački Kurdistan je domovina za sve ljude u Iraku. Tako je bilo u posljednjih 60, 70 godina. Kada su različite iračke vlade vršile politički pritisak na ljude oni su bježali k nama na sjever Iraka. Tako je i dalje ostalo jer je kurdsko društvo tolerantno.

Imaju li izbjeglice u Erbilu uopće kakvu perspektivu, primjerice je li izgledno njihovo zapošljavanje?

Svaka osoba je slobodna i može raditi. Ako uspije pronaći posao, onda će se i brzo integrirati. Međutim, jedna mala regija ne može sama zbrinuti milijun ljudi i za svakoga pronaći posao. Čak i u velikim industrijski razvijenim zemljama kao što je Njemačka izbjeglice ili stranici imaju poteškoća s pronalaženjem posla odmah po dolasku u zemlju. Kako onda da to funkcionira u zemlji kao što je naša?

Kurdsko područje na sjeveru Iraka je postalo jedini bedem protiv terorističke skupine „Islamska država“. Mnogi kažu da bi Erbil mogao postati „novi Bagdad“ jer zapadni diplomati tamošnju regionalnu vladu koriste kao jednu vrstu platforme za svoje ciljeve. Možete li zamisliti da Erbil postane novo središte iračke politike Zapada?

Erbil je već postao drugi glavni grad Iraka. Mi već imamo preko 30 inozemnih predstavništava. Ovdje su se smjestile mnoge UN-ove institucije. Mnoge velike međunarodne tvrtke su također ovdje: Erbil je odavno postao zamjena Bagdadu.

Mnogi su mišljenja da su se Kurdi približili mogućnosti dobivanja vlastite države i kako tome cilju nisu nikada bili bliži. Gledate li i Vi na to na isti način?

Sigurno je da smo se približili osnivanju države. Ali, mi uvijek tvrdimo da želimo ostati u mirnom i demokratskom Iraku ako sve političke stranke podrže irački ustav. Međutim, ako problemi između sunita i šijita i dalje budu eskalirali, mi nismo spremni dalje se uvlačiti u sukob.Tada ćemo ići svojim putem.

Nihad Latif Quoja je gradonačelnik Erbila, glavnog grada kurdske regije u Iraku i sjedišta autonomne regije Kurdistan.1981. godine je bivši sportaš pobjegao od Saddamovog režima u Njemačku. U Bonnu je živio dulje od 20 godina. U tom njemačkom gradu je između ostaloga bio aktivan u podršci iračkoj oporbi. U domovinu se vratio 2004. godine.