Erdogan i njegovi "neprijatelji Turske"

Slušati ispade turskog predsjednika zna biti i dirljivo. "On ne zna gdje mu je mjesto", rekao je Erdogan za njemačkog ministra vanjskih poslova Sigmara Gabriela i dodao: "Za koga ti sebe smatraš kad misliš da se možeš tek tako obraćati turskom predsjedniku? Razgovaraj s turskim ministrom vanjskih poslova!"

Na desetke tisuća Nijemaca, rođenih 1960-ih ili 1970-ih godina, neće uzeti ove rečenice bez određenih primjesa nostalgije. Ovaj nastup turskog predsjednika mogao bi ih podsjetiti na profesora staroga kova, koji predaje recimo latinski i grčki i koji je, dok su išli u školu, pripadao u posljednje predstavnike autoritarnog stila ponašanja, koji je tada velikom brzinom nestajao.

To je bila takva vrsta profesora, koji je svoje učenike nastojao impresionirati nepodnošljivim ponašanjem i prisiliti na podčinjavanje. On nije mogao shvatiti da je svojom zagriženošću propustio da uvidi da svijetom vladaju drugi običaji i iskakao je iz stvarnosti ne mogavši shvatiti da je došao novi duh vremena. Stara gospoda ne primjećuju svoje anakrone obrasce ponašanja. Ljudi ih sažalijevaju. A riječi turskog predsjednika upravo podsjećaju na dramu te napaćene generacije.

Veliki manipulator

Recep Tayyip Erdogan, sasvim je sigurno, ne zaslužuje da ga se sažalijeva. Naprotiv, autoritarno ponašanje - kada se s tim obraća njemačkoj kancelarki ili ministru vanjskih poslova, nije ništa drugo nego pokušaj povijesne manipulacije. Svojim osornim ponašanjem Erdogan se želi predstaviti kao snažan čovjek, a time i zaštitnik i otac Turaka. Isto onako kako je to nekada radio Mustafa Kemal "Atatürk" - "otac turske nacije" - ali naravno u sasvim drukčijoj - pristojnoj maniri.

Na taj način simulirana povezanost s Atatürkom pokazuje koliko se Erdogan zapleo u zamku povijesti: Atatürk, Erdoganov uzor ali i imaginarni suparnik, umro je prije skoro 80 godina. Erdogan - pozivajući se na osmanlijsko naslijeđe - pokušava odvojiti ne samo osmanlijsko već istovremeno i islamsko naslijeđe od - iznad svega sekularno orijentiranog Atatürka. Ali tvrdoglavo pribjegavanje ideologiji gubi se u estetski proizvoljnom i politički nevažnom i potkopava sve razlike.

Jer oba državnika ujedinjuje neurotska kultura straha, kojom se koriste u najvećoj mogućoj mjeri. Ona je nastala proteklih desetljeća Osmanlijskog carstva kada je ono na Zapadu nazivano bolesnikom sa Bospora. Tada su mnogi Turci, s obzirom na brzi pad vlasti i moći, razvili tjeskobni osjećaj da su sa svih strana okruženi neprijateljima. Političke pogreške Osmanlijskog carstva rezultirale su velikim gubitkom teritorija, posredujući Turcima osjećaj da njihovi susjedi nemaju dobre namjere prema njima. Tada je rođen turski nacionalizam.

Zapleteni u mitovima povijesti

Taj osjećaj je politička elita Turske iskoristila u svoju korist na ciničan način. Utemeljitelj Republike Turske Atatürk svojevremeno je također koristio nacionalističke tonove kao što to danas radi Erdogan. Njima dvojici je zajedničko to što drže svoje stanovnike u prošlim vremenima i što ih nisu oslobodili od strahota nacionalnih mitova.

To je simbolično samoizdizanje, kako bi se kompenzirao gubitak moći: Taj mehanizam, koji je postojao u prvim godinama nastajanja Turske Republike i koji je kao takav još i oprostiv, održao se do dan danas - stotinu godina kasnije. On proizvodi otrovni šovinizam, koji Erdoganu trebaju pomoći na predsjedničkim izborima 2019.

Za ovaj cilj Erdoganu nijedna cijena nije previsoka. On ne oklijeva da dio svojih sunarodnjaka zadrži u okovima mitova iz prošlosti. Radi osobnog političkog uspjeha spreman je spriječiti njihovo suočavanje sa stvarnošću. U Njemačkoj Erdoganova retorika može se činiti smiješnom i beznadno zastarjelom. U Turskoj, međutim, ona blokira kulturni i politički razvoj. Ovo je točka od koje Erdoganovo reakcionarno ponašanje prestaje biti smiješno.