Escobarovi nilski konji

Veterinar Carlos Valderama može za sebe reći da je prvi čovjek na svijetu koji je kastrirao divljeg nilskog konja. Životinja je bila toliko teška da su je podigli kranom. Sve se to događalo u Kolumbiji, tisuće kilometara daleko od afričkog zavičaja nilskih konja. Vrste koje čovjek naseli tamo gdje im nije mjesto mogu ugroziti staništa i prirodne sustave u kojima su se našli.

Escobarova ostavština

Narko-bos Escobar je na vrhuncu moći, osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća na svom ranču između Medellina i Bogote napravio zoološki vrt. Escobara su vladine trupe ubile 1993. Njegov ranč je bio napušten. Neke egzotične životinje kao što su zebre preseljene su u druge zoološke vrtove. Ali tamo nije bilo mjesta za agresivne i teške nilske konje. U Kolumbiji kruži priča da je jedan nilski konj pobjegao prilikom pokušaja vlasti da ga transportira. I da je tako počela priča o njihovom životu u prirodi.

Nilski konji vole Kolumbiju

Sada nitko ne zna kako pristupiti ovom animalnom problemu. Lokalna uprava tvrdi da su na slobodi između 65 i 80 nilskih konja. I da bi ih za deset godina moglo biti čak 150, jer se u Kolumbiji osjećaju dobro i razmnožavaju se bez problema.  Najveći broj njih još uvijek živi na području bivšeg Escobarovog posjeda i u međuvremenu su atrakcija za turiste. Jedan dio nilskih konja se smjestio u Rio Magdalenu, veliki riječni tok. Tu se danju zadržavaju u vodi, a noću izlaze na kopno. Čak i u Africi nilski konji nemaju prirodne neprijatelje osim lavova. U Kolumbiji su jaguari najopasnije divlje životinje, ali oni nemaju šanse protiv nilskih konja. U Africi redovne suše ograničavaju širenje populacije . Ali u Kolumbiji nema suše. Životinje su u idealnom okruženju.  Do prije dvadesetak godna stanovnicma ove životinje nisu smetale. A onda su se ribari počeli žaliti da im nilski konji ne daju prići vodi, a seljaci su čak tvrdili da im ubijaju domaće životinje. Okolna sela je zahvatila panika.

Divovi i divovski otpad

Jonathan Shurin je biolog na Sveučilištu Kalifornija u San Diegu. On je istražio utjecaj nilskih konja na okoliš u Kolumbiji i došao do zaključka da oni proizvode previše – svega. Od izmeta do ostalih tvari: „Prisutna je prevelika količina organskih tvari u vodi. Bezbroj bakterija se time hrani a to može smanjiti razinu kisika u vodi. A posljedice su pomor riba i cvjetanje algi", kaže on. Ovaj biolog upozorava da će se brzo povećavati broj nilskih konja ako se ništa ne poduzme.

Koje je rješenje?

Biolog u organizaciji Cornare David Echeverri kaže da je stručnjacima pošlo za rukom djelomice staviti pod kontrolu rast populacije nilskih konja. „Ali to nije bilo dovoljno", objašnjava on, „jer nilski konji kao vrsta predstavljaju problem – agresivni su, vezani uz teritorij, a provode mnogo vremena u vodi pa ih je teško nadzirati. Zbog svega toga je provođenje kontrolnih mjera teško, skupo i opasno".  

Njegova organizacija je u posljednjih deset godina steriliziala deset mlađih, lakših nilskih konja. Ali takva operacija, kao što se vidi na primjeru Valderraminog poduhvata, nije ni jednostavna ni jeftina. Smirivanje ogromne životinje nije jednostavno, a što je duža narkoza to je veća opasnost da nilski konj ugine. Isto tako, upitno je hoće li veterinar moći prići životinji. Zoološki vrtovi ne žele nilske konje jer koštaju puno i zauzimaju mnogo mjesta. A njihov transport u Afriku nije realistična opcija, jer afričke zemlje odbijaju uvoz, zbog mogućih zaraza.

Nema novca, nema rezervata

Ostaje još samo masovno ubijanje životinja. Mada je to tehnički moguće, bilo bi preskupo i – sporno. Kada je 2009. vojska morala ubiti jednog agresivnog nilskog konja, uslijedili su javni protesti. Valderrama kaže da svi misle kako su nilski konji simpatične debelokožsci, kao iz crtanih filmova. Međutim, lokalni stočari nisu oduševljeni ovakvim susjedima i žale se da im nilski konji uništavaju ograde i plaše stoku.

Echeverri kaže da bi zatvoreni rezervat za životinje u kojem bi se provodila efektivna kontrola razmnožavanja bio pravo rješenje. Ali i da ono najvjerojatnije nije moguće bez međunarodne financijske podrške, koja je trenutno, u vrijeme zatvorenih kolumbijskih granica zbog pandemije koronavirusa, malo vjerojatna.

Tako se Escobarovo komplicirana ostavština u Kolumbiji još uvijek nesmetano razmnožava.