EU o Bjelorusiji: jasne riječi, malo prostora za djelovanje

Rijetko je Europska unija bila toliko složna u nekom pitanju vanjske politike. Ona bez rezervi podržava mirne prosvjede u Bjelorusiji, poziva na dijalog svih snaga u toj zemlji, ali i zaklinje se protiv bilo kakvog miješanja iz inozemstva. Unija je također ispunila zahtjev čelnice oporbe Svetlane Tihanovske jer ne priznaje ishod izbora na kojima je Aleksandar Lukašenko ostao na vlasti. Solidarnost članica iz istočne Europe sa susjedima u Bjelorusiji je učinila čudo i pomogla stvoriti sliku harmonije u EU.

Angela Merkel pokušava riješiti krizu

Nakon gotovo trosatnog, virtualnog sastanka se oglasila i njemačka kancelarka veoma jasnim riječima: „Osuđujemo brutalno nasilje nad ljudima" u Bjelorusiji. Izbori nisu bili slobodni i pošteni i zato ih EU ne priznaje. Mora se jamčiti sloboda izražavanja i prosvjeda, a svi uhićeni moraju bezuvjetno biti pušteni.

To je jedan dio njene poruke. Najvažnija je pak bila u rečenici kako građani Bjelorusije „sami znaju što je dobro za njih" i kako samo oni trebaju odlučivati o svojoj budućnosti – i to bez utjecaja izvana. U toj rečenici je i obećanje kako se EU neće uplitati u razvoj događaja u Bjelorusiji i kako nema namjeru zadirati u sferu utjecaja Moskve. Ali to znači i poziv ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu da se i on suzdrži od vojne intervencije i sličnih zadiranja.

Merkel je u utorak (18.8.) telefonirala sa Putinom kako bi mu objasnila stav EU. „Nisam samo tako rekla kako Bjelorusija mora sama odlediti svoj put", objasnila je njemačka kancelarka na konferenciji za novinare nakon sastanka na vrhu EU. Jasno je rekla ruskom predsjedniku što je glavna stvar za Europljane: da se u svakom slučaju mora izbjeći ponavljanje zbivanja 2015. u Ukrajini.

Kancelarka je gotovo uzgred spomenula i kako je pokušala telefonirati sa Aleksandrom Lukašenkom, ali kako on nije prihvatio njen poziv. Dokaz kako je autokrat koji tako brutalno progoni i ugnjetava svoje građane zapravo kukavica koja se boji čak i razgovora? Angela Merkel ništa ne čini bez zrelog razmišljanja: jedva da je mogla bolje pokazati što doista misli o vlastodršcu u Minsku.

Istočni Europljani zajednički o Bjelorusiji

Sastanak na vrhu EU je i održan prije svega jer su na njemu ustrajale Litva i Poljska. Mnoge istočnoeuropske zemlje zbivanja u Bjelorusiji podsjeć́aju na njihovu prošlost i oslobodilačke pokrete 1989. Zemlje Višegradske skupine su također objavile priopćenje koja se potpuno poklapa sa stavom EU. Poljski premijer Mateusz Morawiecki je nakon sastanka upozorio kako se "ne može dopustiti" bilo kakva intervencija iz inozemstva. Povrh toga je i zabrinut za stanje poljskoj i litvanskoj granici gdje je bjeloruska vojska najavila vojne vježbe. Rečeno je kako se "intenzivno promatra" tamošnje stanje.

Morawiecki se također založio kako EU treba ponuditi Bjelorusiji "alternativu" njenim bliskim ekonomskim vezama s Rusijom. Ali ako bi Bruxelles doista krenuo mijenjati postojeće ekonomske odnose, Moskva bi to lako mogla shvatiti kao eskalaciju. Jer dobar dio izvoza ruske nafte i plina u zapadnu Europu prolazi kroz Bjelorusiju.

Litvanski predsjednik Gitanas Nauseda je osobito upozorio Lukašenka: on ne bi trebao poduzeti korake koji bi vodili do „teških patnji". Lukašenko je ove srijede objavio kako će od sad njegove snage sigurnosti "svim sredstvima" gušiti prosvjede. Taj nalog je „u najmanju ruku kontroverzan", rekao je Nauseda. Jedini put do pomirenja jest mirno rješenje sukoba. Litva ima bliske povijesne odnose s Bjelorusijom, dio njene oporbe i emigranata su našli utočište u toj baltičkoj državi.

Što može učiniti EU?

Veliki dio politike se svodi na zajedničko priopćenje i upozorenje drugima koje je sadržano u njoj. Predsjednik Vijeća EU Charles Michel je također pokušao ovaj sukob svesti na pravu mjeru: u ovoj krizi u Bjelorusiji "nije riječ o geopolitici, nego o pravu građana slobodno birati svoje čelnike".

Sad bi se što prije trebalo odlučiti o popisu sankcija kojima bi se kaznili odgovorni za krivotvorenje izbora i za nasilje protiv prosvjednika. Kao što je to bilo već i prije, tu će se raditi o zabrani putovanja i blokiranje bankovnih računa za najuži krug oko Lukašenka.

Doduše, već su od 2004. do 2016. postojale takve sankcije za oko 200 službenika Bjelorusije, uključujući i samog Lukašenka, bez da je to dovelo do neke promjene politike Minska. Te su mjere dakle prije simbolične: EU ne želi posegnuti za gospodarskim sankcijama jer bi one pogodile građane te zemlje koje EU želi da podržati.

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen povrh toga želi na raspolaganje staviti 53 milijuna eura neposredne pomoći žrtvama nasilja, institucijama građanskog društva i pogođenima pandemijom korone u Bjelorusiji.

Hoće li uspjeti računica EU?

Kancelarka se jasno protivi kako bi Njemačka mogla biti posrednica u Bjelorusiji. Ona smatra Organizaciju za europsku sigurnost i suradnju mogućeg partnera u razgovorima i kao posrednika. Slično se čuje i iz Europskog parlamenta: „OESS bi bio veoma podesan u razgovorima jer su članice te organizacije i Rusija, sve članice EU, također i SAD", smatra socijaldemokratski eurozastupnik Norbert Neuser.

Švedska je već ponudila pomoć u posredovanju u okviru OEBS-a. No to može funkcionirati jedino ako u toj inicijativi sudjeluje i Rusija, jer bez privole Moskve u toj organizaciji ništa ne funkcionira. Zato kritičari tu organizaciju ionako smatraju bezubom i disfunkcionalnom.

Načelno pitanje zapravo glasi, hoće li Putin uopće pristati na nekakvu igru. Njega ništa ne vezuje sa osobom Lukašenka - dakle mogao bi živjeti i sa nekim drugim čelnikom u Minsku koji bi bio naklonjen Rusiji koji bi ostvario ravnotežu između volje tamošnjih građana, interesa Kremlja i zalaganja Europske unije. No EU može Rusiji jedino prijetiti novim gospodarskim sankcijama kako bi spriječila moguću vojnu intervenciju. Odluka, hoće li doći do nove eskalacije leži u Kremlju. EU je sa svoje strane učinila sve kako bi podržala građane Bjelorusije. Ali odlučit će Vladimir Putin.