Europa mora učiniti više

Četiri godine nakon početka sirijskoga građanskog rata europski i američki političari više ne mogu ignorirati dramatičnu izbjegličku krizu. Američka vlada je, doduše, više nego aktivna na Bliskom istoku, ali smatra da je udobnije da sirijske izbjeglice klasificira kao europski problem. A europska reakcija je do sada daleko od ideala jedne Unije koja se poziva na vrijednosti kao što su poštivanje ljudskog dostojanstva i zaštita ljudskih prava. To se mora promijeniti.

Rješavati problem u korijenu

"U Alepu smo već mrtvi", rekao je jedan Sirijac nedavno nakon što je stigao na grčki otok Lezbos kada su ga pitali zašto je krenuo na opasni put od Turske preko Sredozemlja. Stotine tisuća Sirijaca iz istih razloga bježe u Europu. Time je njihova molba za zaštitom zbog "osnovanog straha od progona", kako stoji u Ženevskoj konvenciji za zaštitu izbjeglica, utemeljena. Pri tome je deprimirajuće da su sirijske izbjeglice samo djelić od 20 milijuna ljudi u svijetu koji su od rata pobjegli u druge države i od onih 40 milijuna ljudi koji su izbjeglice unutar vlastitih zemalja. Riječ je o najvećem broju izbjeglica koje je ikada do sad registrirao Odbor za zaštitu izbjeglica UN-a.

Uzroci ove tragedije moraju se rješavati u korijenu. Europskoj uniji stoji na raspolaganju jedinstven instrument kojeg čine diplomatske, političke i razvojno-tehničke mogućnosti. Šefovi država i vlada EU-a moraju ga koristiti kako bi ponovo oživjeli zamrznuti mirovni proces. Oni moraju upotrijebiti nužni diplomatski kapital kako bi zaustavili nasilje koje svaki dan tjera u izbjeglištvo 42.500 ljudi.

No krize u Afganistanu, Somaliji i drugim zemljama, koje traju desetljećima, nije moguće riješiti preko noći. Još će biti potrebne godine dok ljudi, koji su pobjegli iz Sirije, uopće budu u situaciji da razmišljaju o povratku kući. Zbog toga je nužno znatno povećati kako hitnu, tako i dugoročnu razvojnu pomoć: Pomoć za ljude, koji su pobjegli, kao i za zemlje koje su ih primile.

Sirijskim susjedima se mora pomoći

Sirija je najveća i rana koja najviše krvari. Susjedne države poput Jordana i Libanona trebaju izravnu financijsku potporu i razvojnu pomoć: kako bi izgradile infrastrukturu, iz temelja obnovile svoje javne službe, kako bi napravile mjesta za obrazovanje i radna mjesta za Sirijce na područjima na kojima su smješteni. Ekonomija i infrastruktura Jordana, Libanona, Turske i Iraka kolabiraju pod teretom više od četiri milijuna izbjeglica. Samo Jordan računa da će ga prijem Sirijaca koštati 4,2 milijarde dolara do 2016. godine.

Investicije Svjetske banke i drugih međunarodnih financijskih institucija su nužne ako se ekonomija tih zemalja želi ponovo oporaviti. I nužno je stabilizirati zemlje regije kako bi se dodatne stotine tisuća ljudi zaustavile da ne biraju smrtonosni put preko Sredozemlja.

Jedna zadaća je čak još hitnija: donatorski ciljevi Ujedinjenih naroda za Siriju i regiju su postignuti tek do 31, odnosno 40 posto. Zbog toga je ugrožena opskrba izbjeglica hranom i osnovnim lijekovima. Mi trebamo što je brže moguće zajedničku donatorsku inicijativu Europljana, Amerikanaca i arapskih država kako bismo financirali institucije koje na licu mjesta pružaju pomoć. Osim toga mašinerija međunarodnih donatorskih konferencija mora napraviti veliki iskorak naprijed kako bi podržala ambiciozne planove obnove i investiranja u toj regiji.

Otvoriti sigurne putove u Europu

Nadopunjujući ovaj plan moramo se pobrinuti za to da izbjeglice mogu doći u Europu i druge industrijske zemlje poput SAD-a i Kanade sigurnim i legalnim putom. Programi preseljenja, fiksne kvote, spajanja obitelji i druge mogućnosti bi one, koji su u bijegu, poštedjeli sudbine da budu iskorišteni, ucjenjivani, mučeni ili seksualno zlostavljani od strane krijumčara.

Neke zemlje su dokazale prave kvalitete humanitarne vladavine, kada su obećale da će dugoročno primiti veliki broj izbjeglica. Tijekom samo jednog jedinog vikenda u rujnu je u Njemačku stiglo više izbjeglica, nego što Velika Britanija dugoročno želi primiti u idućih pet godina. Trebamo bolje koordinirani i pravedniji pristup europskih šefova država i vlada ovom pitanju.

Kako bi se kriza uspješno nadvladala moramo imati u vidu i sudbinu onih koji su već stigli u Europu. I ovdje postoje brojne stvari koje bi države članice EU-a što je prije moguće trebale uraditi.

Kao prvo mora se osigurati da izbjeglice, koje dolaze u Europu, budu primljene s ljudskošću i dostojanstvom. EU mora pripremiti nužnu financijsku i tehničku podršku kako bi započeo učinkovitu i dobro koordiniranu humanitarnu operaciju na vanjskim granicama EU-a u južnom Sredozemnom moru. To znači da traumatizirane pridošlice dobiju hranu, vodu i medicinsku zaštitu. Da budu smještene i da odmah nakon dolaska dobiju sanitarnu pomoć, umjesto da se moraju zadovoljiti bijednim i prljavim uvjetima koje sada zatiču.

Podijeljena odgovornost, općepriznati standardi

Drugo, zemlje članice EU-a moraju prestati ponašati se tako kao da je izbjeglička kriza na Sredozemlju samo problem zemalja koje izlaze na europske obale. Skoro 450.000 izbjeglica su do sada u ovoj godini stigle u Grčku i još 200.000 se očekuje do Božića. Ali do sada su se zemlje članice samo dogovorile oko toga da podijele 120.000 izbjeglica iz Grčke i Italije. To se mora promijeniti. Junckerov plan je ulazak u ozbiljnu raspodjelu izbjeglica. On zaslužuje našu podršku.

Treći korak je uvođenje fer, sveobuhvatne i zajedničke europske izbjegličke politike, koja će osigurati da svi zahtjevi za azil budu obrađeni prema međunarodnim standardima i da odgovornost prijema izbjeglica bude podijeljena između svih zemalja članica EU-a. Junckerov plan naglašava s pravom i to da oni koji nemaju pravo na azil trebaju biti poslani natrag u zemlje iz kojih dolaze.

Sada je vrijeme za solidarnost

Ni jedna zemlja ne može sama riješiti krizu ovih razmjera. Čak ni Europa ni uz najbolju zamislivu volju to ne može. Globalna kriza zahtijeva globalni odgovor. Ali Europa će mnogo bolje moći uvjeriti SAD, zemlje Perzijskog zaljeva i druge vlade, koje se još uvijek nisu angažirale, da također daju svoj doprinos ako njezino vlastito djelovanje odgovara razmjeru problema.

To je također prigoda da se zaista živi idealna ljudska solidarnost. Europski političari bi trebali pogledati u smjeru Lezbosa gdje ovih dana tamošnji stanovnici opskrbljuju izbjeglice hranom, pokrivačima i lijekovima. Među volonterima su i stanovnici otoka čije su bake i djedovi pobjegli od krvoprolića i kaosa Drugog svjetskog rata tako što su pobjegli u Siriju gdje im je bilo ponuđeno sigurno utočište. Ovaj pozitivni primjer bismo trebali slijediti i mi.

Sigmar Gabriel je vicekancelar Savezne Republike Njemačke, ministar gospodarstva i predsjednik Socijaldemokratske stranke (SPD).

David Miliband je bio ministar vanjskih poslova Velike Britanije od 2007. do 2010. godine. Trenutno je predsjednik humanitarne organizacije International Rescue Committee čije je sjedište u New Yorku.