Europljani zaustavili američke tajne službe

Polemika oko podataka o novčanim transakcijama putem SWIFT-a se pretvorila u svojevrsno dokazivanje, tko uopće vodi glavnu riječ. Society for Worldwide Interbank Financial Telecommunication, što je pun naziv koji se krije iza uobičajene kratice SWIFT kada se traži jedinstveni kod novčarske institucije, od goleme je važnosti za međunarodni financijski promet. Preko nje se odvija 9 od 10 međunarodnih institucionalnih transakcija svake vrste - kupnje, prodaje ili prijenosa vrijednosnica ili novca. To znači oko 15 milijuna transakcija svakog dana u kojima milijarde mijenjaju vlasnike - i naravno da su Sjedinjene Američke Države, nakon terorističkog napada u rujnu 2001., bile vrlo zainteresirane dobiti te podatke. Jer i za teror nisu samo dovoljne usijane glave, nego i novac koji od nekud treba doći i nekamo treba stići, što onda može pomoći i u otkrivanju drugih terorističkih pokušaja gdje je novac išao sličnim putem.

Imati novac je tajna, plaćanje - nije?

Sama belgijska tvrtka je razmjerno lako dozvolila Amerikancima uvid u njene podatke i to ne samo zato jer je jedan od računalnih poslužitelja i fizički bio u Sjedinjenim Američkim Državama. Po njima, jedno su podaci o vašem imutku. No novčana transakcija zapravo ne spada pod bankovnu tajnu. To bi bilo isto kao da ste na tržnici i kupujete kilu krumpira. Svatko može vidjeti koliko dajete novca i što dobivate, ali ne koliko imate u novčaniku i vi i prodavač. Tako je i SWIFT neka vrsta tržnice - naravno mnogo većeg obujma. Jer radi se o gotovo 8 tisuća novčarskih institucija iz gotovo svih zemalja naše planete. No ispao je velik problem što su Belgijanci znali da ti podaci dolaze do Amerikanaca, ali mnogi drugi u Europi o tomu nisu imali pojma.

Brza odluka ministara

Osobito u Njemačkoj su i konzervativni političari bili iznenađeni kada su čuli što se zbiva s podacima koji bi trebali biti povjerljivi: imena i prezimena, adrese, podatak o osobnoj iskaznici i davatelja i primatelja novca, baš kao i iznos koji je transferiran. Koncem prošle godine je belgijska tvrtka konačno zatvorila svoj računalni poslužitelj u Sjedinjenim Američkim Državama, ali se na nagovor Washingtona, užurbano tražio način kako da američke tajne službe i dalje pregledavaju te podatke. Obzirom da se spremala i reforma Europske unije, to su pitanje odlučili riješiti sami ministri i čelnici 27 zemalja Europske unije koji su, doslovce noć uoči stupanja na snagu Lisabonskog sporazuma, prihvatili novi sporazum sa Washingtonom koji i dalje omogućava nadzor podataka - barem privremeno. Jer i predstavnici zemalja članica su dobro znali da o tome mora raspraviti Europski parlament - i on je ovog četvrtka (11.2.) jedva dočekao da kaže i što misli o sporazumu i tko bi, po mišljenju zastupnika, jedini mogao odlučivati o ovom pitanju.

Ostavljen prostor kompromisu

Sporazum je odbijen s 378 glasova protiv i 196 za. Još uoči glasovanja su i neki konzervativni zastupnici nudili kompromis i tražili da se glasovanje odgodi dok se s Washingtonom ne postigne sporazum koji bi jamčio veću pažnju u ophođenju s povjerljivim osobnim podacima. No očito se od zastupnika tražilo da danas donesu odluku - pa je tako sporazum odbijen. Iako je veliko pitanje da li teroristi uopće koriste takve legalne načine novčanih transakcija, nije pomogao niti čitav niz primjera iz Washingtona u kojima su, navodno baš pomoću novčanih transakcija, spriječeni teroristički napadi i u Europi. Sada se zapravo od Amerikanaca traži da sudskim nalogom traže svaki pojedini prijenos novca preko SWIFT-a, što praktično znači da im je taj izvor informacija postao nedostupan. Utoliko zastupnici traže da se još jednom pregovara s Amerikancima, a i ministar vanjskih poslova Luksemburga, Jean Asselborn priznaje:

"Mislim da se doista radi o tome dobiti više jamstava za tajnost podataka. Na primjer, ograničavanje volumena podataka koji se predaju. Tu mora biti nekog kriterija, jer ne može biti da im treba svih 15 milijuna transakcija svakog dana. Tu vam treba čitava vojska da to analizirate. Drugo je pravo građana: ako neki podaci greškom dođu u opticaj, moraju imati pravo da se brane. Mora se ograničiti i trajanje, koliko ti podaci smiju ostati dostupni. Tu je i pitanje, da li se ti podaci smiju prosljeđivati nekom trećem. Sva ta pitanja smo si postavljali i u ministarskom vijeću i mislim da je ispravno da Europski parlament također postavlja ta pitanja i želi više jamstava."

Autor: A. Šubić

Odg. ur.: N.Kreizer