Europska perspektiva Balkana

Kad danas čujemo najviše europske čelnike koji (bez izuzetka) govore da bi „sve zemlje Balkana trebale postati članice EU-a“ i to usporedimo s porukom Unije sa summita u Solunu 2003. (o tome "da je budućnost Balkana u EU“), postavlja se pitanje: u čemu je razlika?

Perspektiva je i dalje tu. Tu su i uvjeti koji moraju biti ispunjeni. Tu je i činjenica da je proširenje put za stabilnost i prosperitet regije koja je ionako dio Europe. Činjenica je da je Hrvatska dokaz da je proširenje moguće. Ali što se može još zaključiti iz analize proteklih desetljeća?

„Atmosfera je danas potpuno drugačija od one koja je bila prije 10, 15 godina kada je počelo proširenje na Srednju i Istočnu Europu“, kaže za DW Alexandra Stiglmeier iz briselskog Centra za europsku stabilnost i dodaje: „Tada je postojao entuzijazam i osjećaj da „nešto ide zajedno“. Danas nemamo taj osjećaj. Proširenje je postalo tehnički proces, a sama riječ Balkan u europskoj javnosti ima loš imidž i postoji veća neodlučnost da se napreduje u procesu proširenja“.

Proširenje i duh vremena

Iako će se u Bruxellesu i političari i analitičari složiti da „cilj ostaje isti“ i da će Zapadni Balkan ući u EU, uz obavezan nastavak rečenice „ali samo kada ispune potrebne uvjete“, jasno je iako nema razlike u sadržaju obećanja europske perspektive, razlika se može naći u kontekstu.

Pored već spomenutog europskog entuzijazma, sam proces pristupanja postaje sve teži i opširniji. Pred Europom su sad lekcije naučene iz prethodnih proširenja (pogotovo ulaska Rumunjske i Bugarske koja se i danas ocenjuje kao prebrza i površna), ali i čitav niz otvorenih balkanskih pitanja: od statusa Kosova, preko pitanja imena Makedonije do funkcionalnosti BiH, koja pred sobom, prema riječima Stiglmeier „ ima dugačak spisak stvari koje mora završiti kako bi uopće mogla poslati pismo u Bruxelles sa zahtjevom za kandidatskim statusom“.

„Greška je napravljena u Solunu kada se povjerovalo da Zapadni Balkan može ući u EU do 2014. To je bio duh tadašnjeg vremena. Istočnoeuropske i zemlje središnje Europe to su postigle brzo, bilo je entuzijazma, proširenje je bila jedna od najuspješniji europskih politika. To se sada promijenilo“, kaže naša sugovornica.

Cilj isti, brzina spora

Ipak, ne može se reći da napretka nema. Nicholas Whyte iz "Neovisnih diplomata" navodi primjere Hrvatske, Srbije i Crne Gore, a za DW kaže:„Postoje koraci naprijed, ali se ide sporo. Smatram da možemo biti razočarani brzinom kojom se proširenje kreće u posljednjih deset godina.“ I dok EU za sada nerado govori o „zamoru proširenja“, a spominje se i balkanski „ zamor od reformi“, u Bruxellesu ima i onih glasova koji pozivaju na ubrzanje procesa uz nove metode i strategije. Postoje i oni koji nakon 2014. predviđaju nove rokove za ulazak zemalja Zapadnog Balkana u EU. Sam povjerenik za proširenje govorio je o "tri nove članice u idućih deset godina". Spominju se i moguća dva kruga proširenja: 2020. godine za one brže (Srbija i Crna Gora) i 2025. ili čak 2030. za BiH ili Kosovo.

„Jedino što se u ovom trenutku može predvidjeti je da će to biti sporo i frustrirajuće i da nikada do sada nismo doživjeli da se proces proširenja događa brže nego što smo očekivali“, zaključuje Whyte u razgovoru za DW.