EU i mrtve izbjeglice u Sredozemnom moru

Vijesti poput ove konstantno dominiraju u javnosti: izbjeglice iz Nigerije, Gvineje, Bangladeša vjeruju krijumčarima da će ih prvo odvesti u Libiju, a onda u Europu, no put preko Sredozemnog mora je dalek, brodice ili čamci neprikladni za plovidbu i pretrpani, mnogi doživljavaju brodolom, ljudi se utapaju.

Oko 41.000 izbjeglica je ove godine stiglo u Italiju, navodi Međunarodna organizacija za migraciju (IOM), 10.000 više nego prošle godine. Više od 1.000 ih nije preživjelo opasni morski put. Talijanskoj obalnoj straži i dobrovoljnim pomagačima se može zahvaliti što taj broj nije veći, jer oni gotovo svakodnevno spašavaju ljude na otvorenom moru. Europska unija tu dramu još uvijek ne može zaustaviti. "Nakon zatvaranja turske granice ljude se praktično prisiljava da se priključe krijumčarima", kaže Barbara Lochbihler, glasnogovornica za pitanja vanjske politike i politike ljudskih prava Zelenih u Europskom parlamentu.

Dogovor s Libijom kao i onaj s Turskom

Za one izbjeglice koje su došle preko grčkih otoka je Europska unija protekle godine pronašla tobožnje rješenje: dogovor s Turskom. Prema tom dogovoru se Ankara obvezala da će štititi granice i djelovati protiv krijumčara. Zauzvrat Europska unija na raspolaganje Turskoj daje šest milijardi eura kako bi se brinula o izbjeglicama. Unatoč raznim političkim problemima koje to donosi sa sobom, može se utvrditi da taj dogovor nije promašen. Rijetko koji Sirijac sad dospijeva ilegalno u Europu. Po tom uzoru Bruxelles sada želi dogovor i sa zemljama Magreba, prije svega s Libijom. Jer, kako je to nedavno zaključio austrijski ministar unutarnjih poslova Wolfgang Sobotka, "spašavanje na otvorenom moru ne može biti ulaznica za Europu". Želi se, dakle, ljude spriječiti u tome da uopće krenu na put preko Sredozemnog mora.

Teška suradnja

"Kako bi se upravljalo migrantskom strujom iz Libije", kako je to kazala povjerenica za vanjsku politiku EU-a Federica Mogherini, već u veljači je izrađen plan od deset točaka. On, između ostalog, podrazumijeva da se snage libijske obalne straže bolje obuči i opremi te da se izbjeglice smjesti u "odgovarajuće prihvatne centre".

Bilanca te namjere nije u skladu s planovima. Tako se program obuke trebao okončati još ovog proljeća. Libijce se do tog roka htjelo osposobiti da svoje vode sami kontroliraju. No, dosad je tek 100 muškaraca i žena prošlo adekvatnu obuku. A da bi se Libija uskoro mogla opskrbiti brodovima i drugom opremom za borbu protiv krijumčarskih bandi, to njemačka ministrica obrane Ursula von der Leyen smatra nerealnim ciljem. O pitanju opreme se i dalje raspravlja "duboko u strojarnici Europske unije", pojasnila je nedavno von der Leyen i istaknula da se načelno takva oprema isporučuje samo pouzdanim državama. "U stanju u kojem se Libija sad nalazi, to apsolutno nije nikako moguće", istaknula je političarka Zelenih Lochbihler. Ona podsjeća da je čak u izvješćima Ministarstva vanjskih poslova Njemačke ukazano na to da u izbjegličkim kampovima u Libiji vladaju "okolnosti slične koncentracijskim logorima".

"Daleko od realnosti"

Političko stanje u Libiji je teško. Ne samo što postoje ukupno tri vlade nego je ta zemlja duboko podijeljena od pada dugogodišnjeg vlastodršca Muamara al-Gadafija 2011. godine. Gospodari rata, paravojske i terorističke skupine kontroliraju velike dijelove zemlje. "Europska unija mora sve moguće učiniti, a to i radi, kako bi Libiji pomogla u uspostavljanju jedne vlade koja će funkcionirati. Ali, prema vlastitoj procjeni se to sve nalazi na početku", kaže Barbara Lochbihler. Ona također ističe da je "daleko od realnosti" očekivati uspostavljanje sigurnih izbjegličkih centara.

Što, dakle, uraditi umjesto toga? Lochbihler ističe ono što se u politici stalno ponavlja: suzbiti uzroke bijega. "Moraju se podržati mirovni pregovori pod vodstvom UN-a. Zatim se mora podržati zemlje susjede Sirije, kao na primjer Libanon ili Jordan, koje primaju izbjeglice, tako da ljudi koji se nalaze tamo mogu svoju djecu postali u školu, da dobiju pristup radnom tržištu i da se situacija u kampovima olakša, na primjer po pitanju medicinske opskrbe." Odgovarajući fondovi kojima bi se trebalo pomoći tranzitnim i zemljama podrijetla izbjegilca već postoje. Istovremeno političarka Lochbihler priznaje da te mjere djeluju tek srednjoročno ili dugoročno.

Legalne mogućnosti

"Moralo bi se ići k tome da se prihvati ljude a da ne moraju ići krijumčarskim putem kroz Libiju", govori Lochbihler. S tim u svezi ona ističe takozvane "resettlement" programe, odnosno programe za naseljavanje u trećim zemljama kojih, kako kaže Lochbihler, ima premalo. Aktualno teoretski može do 20.000 izbjeglica direktno iz svoje zemlje doputovati u EU, no s obzirom na to da na svijetu ima više od 65 milijuna izbjeglica, to je samo kap u moru. Samo u Libiji ima, prema navodima IOM-a, oko milijun izbjeglica. "Da ljudi i dalje koriste rutu preko Sredozemnog mora, sa svim rizicima koje ona donosi sa sobom, pokazuje da ti ljudi nemaju druge opcije", kaže Aspasia Papadopoulou iz nadnacionalne nevladine organizacije "European Council on Refugees and Exiles". I ona zahtijeva legalne mogućnosti ulaska u zemlje EU-a. No, ti zahtjevi u Europskoj uniji još nemaju dovoljnu većinsku potporu. Članice prave tek "vrlo male korake", kritizira Papadopoulou. Nedostaje političke volje, dodaje ona i ističe da posljedice toga snose ljudi koji se negdje između Libije i Italije utapaju u Sredozemnom moru.