FAZ: „Zdravstveni put svile“

Andreas Mihm iz Beča piše: „Konferencija se trebala održati prošlog travnja u Pekingu, ali je otkazana zbog pandemije. Činjenicu da u međuvremenu nije nađeno vremena za video-konferenciju ponetko je protumačio kao propast inicijative koja je u formatu 16 plus 1 pokrenuta u Varšavi 2012. – a Grčka je pristupila 2019. Sada bi ovu mrežu moglo spasti cjepivo.

Ne samo da su partneri nejednaki – na jednoj strani 17 uglavnom manjih država*, a na drugoj jedna velika, na jednoj strani zemlje koje su zbacile komunizam, a na drugoj jedina zemlja u svijetu kojom vlada komunistička partija. Odnosi u posljednje vrijeme nisu svugdje baš najbolji, kao što pokazuju primjeri iz prošlog tjedna. Kineski državni koncern CGN je u Češkoj isključen iz javnog natječaja za gradnju nuklearne elektrane iz sigurnosnih razloga, uz prosvjed Pekinga. U Hrvatskoj je već pokrenuti javni natječaj za koncesiju upravljanja jedinom lukom te zemlje koja može primati velike brodove poništen – izgleda pod pritiskom Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije – jer je kineska firma upravo bila pred dobivanjem koncesije. U Rumunjskoj je nova vlada krajem siječnja odlučila više ne prihvaćati kineske tvrtke prilikom gradnje autocesta i željezničkih pruga. Osim toga, još je pod bivšim predsjednikom Trumpom Washington isposlovao to da od Baltika do Bugarske Huawei ne gradi 5G mrežu. Grzegorz Stec sa Merkatorovog instituta za kineske studije (Merics) kaže: „Čak i nekada najuvjereniji pobornik inicijative, češki predsjednik Miloš Zeman, u međuvremenu ima sumnje u ekonomsku isplativost.“

„Zdravstveni put svile“

U tekstu se ipak napominje da to nije tako u svim zemljama koje su okupljene u Inicijativu: „Mađarska na čelu s premijerom Viktorom Orbanom je postala partner koji tijesno surađuje s Kinom. Kina u ovoj zemlji gradi svoje prvo sveučilište u Europskoj uniji, otvorila je institut za istraživanje politike, a Huawei gradi svoj tehnički institut. Kina gradi željezničku prugu koja će povezati Budimpeštu i Beograd. Srbija, koja je u čekaonici za prijem u EU, je drugi po veličini partner u jugoistočnoj Europi. To je postalo opipljivo za vrijeme pandemije kada je Kina poslala zaštitne maske u Srbiju, a predsjednik zemlje Aleksandar Vučić ih je pred kamerama osobno dočekao u zračnoj luci. Takva vjernost se isplati. Srbija je sredinom siječnja kao prva europska zemlja dobila kinesko cjepivo i sada velikodušno pomaže susjedima.

Mađarska je kao prva članica Europske unije kupila kinesko cjepivo koje još nije dobilo dopuštenje za EU, i to pet milijuna doza, jer je Unija prespora. U najmanju ruku politički isplativo cjepivo bi sada moglo postati glavna tema summita, pretpostavlja stručnjak za Kinu Stec. Kina odavno govori o „zdravstvenom putu svile“, napominje Jens Bastian, savjetnik grčke zaklade za vanjsku politiku Eliamep. Po njemu Kina svoju „diplomaciju s maskama“ nadopunjava „politikom cjepiva“, a EU joj pomaže jer svojim greškama u distribuciji cjepiva doslovce gura balkanske zemlje u kineski zagrljaj.

Transport, energija, industrija i telekomunikacija

„Kina time ima adut, ona može ovu mrežu upotrijebiti u političkim pregovorima“, kaže Bastian i dodaje da bi tako Peking mogao oslabiti poziciju Bruxellesa ili Washingtona. U pripremi summita bilo je sporno hoće li na njemu sudjelovati i Bjelorusija, koja ima status promatrača. Peking je bjeloruskom predsjedniku Aleksandru Lukašenku, kojeg EU optužuje za izbornu krađu, htio ponuditi pozornicu, a Poljska i baltičke zemlje su to htjele spriječiti. Ovom inicijativom Kina kupuje naklonost, Mađarska i Srbija su se u stvarima kao što je politika Pekinga prema Hong Kongu postavile potpuno suprotno od očekivanja EU-a, ali toj zemlji istovremeno otvaraju pristup vjerojatno najatraktivnijem tržištu svijeta. Oko 10.000 firmi od Baltika do Crnog mora su navodno već kinesko vlasništvo. Peking je dosta uložio u izgradnju produžetka svog „puta svile“ u Europi. Zakupili su na 35 godina grčku luku Pirej, koja će biti povezana sa srednjoeuropskom regijom brzim prometnicama. Martin Vladimirov iz Centra za proučavanje demokracije u Sofiji kaže da se kineski investitori koncentriraju na četiri područja – transport, energija, industrija i telekomunikacija. Od 2009. su prema njemu godišnje kineske investicije porasle dvadeset puta – na dvije milijarde dolara, ali faktički priljev sredstava je sedam puta veći i iznosi oko 14 milijardi dolara na osnovi subvencija, kredita, plaćanja koncesija i plaćanja kupljenog. Vladimirov kritizira ove investicije navodeći da je veći dio novca potencijalno štetan za okoliš, navodeći podatak da je čak četvrtina novca otišla u eksploataciju ugljena ili tešku industriju, a ostatak u izgradnju prometnica i infrastrukture. Vladimirov upozorava da bi takva struktura investicija mogla ugroziti ciljeve Bruxellesa u smanjenju emisije ugljikovog dioksida“.

Autor navodi mišljenje Vladimirova da su kineske investicije, iako veće od ruskih tek mali dio investicija Europske unije u toj regiji, ali navodi i primjer da se europski novac koristi da bi se posao dao kineskim tvrtkama, spominjući gradnju Pelješkog mosta. U tekstu se nadalje kaže:

„U manjim zemljama kao što su Bosna i Hercegovina i Crna Gora kineske investicije posebno upadaju u oči. Mada su u apsolutnim brojkama relativno male, te investicije čine onda šestinu ili sedminu bruto domaćeg proizvoda“, konstatira analitičar iz Sofije, dodajući da bi zaduživanje moglo biti opasno za neke zemlje. Analitičar Stec je oprezniji kada govori o tome: „S dužničkim argumentom se ponekad pretjeruje“, smatra on i dodaje da je veći problem za Kinu loš menadžment pa se mnogi projekti ne isplate.

Kina na sve strane

Stec također smatra da su zapadnobalkanske zemlje atraktivne za Kinu između ostalog jer nisu obvezne tražiti ispunjavanje strogih uvjeta u pogledu transparentnosti, fer tržišnog nadmetanja i zaštite okoliša. Vladimirov dodaje da se negativne posljedice osobito vide u zemljama koje nisu članice EU-a jer nedostajući propisi EU-a ostavljaju mnogo prostora za manipulaciju. Često su kineske firme jedine na javnom natječaju.

Doduše, Mađarska je članica EU-a, ali je također primjer za ovakvu praksu. Reprezentativni projekt „puta svile“, željeznička pruga od Budimpešte do Beograda, financira se s 3,1 milijardi dolara kredita Eksportno-importne banke Kine. Prugu grade također Kinezi, europski natječaj je formalno raspisan, a ugovor je okvalificiran kao državna tajna. Stec je napomenuo da se sve to može učiniti drukčije i naveo primjer Poljske. Na granici s Bjelorusijom, gdje se moraju mijenjati vlakovi zbog različitih širina pruge, Poljska namjerava uložiti milijardu eura kako bi broj vlakova na dnevnoj razini utrostručila na 44. I to će pomoći Kini koja sve više robu u Europu šalje željeznicom. Peking je naveo da je prošle godine tako u Europu stiglo 1,14 milijuna kontejnera – 50 posto više nego pretprošle godine“.

*Kooperaciju 17 + 1 čine: 12 članica EU-a (Bugarska, Rumunjska, Grčka, Slovačka, Češka, Estonija, Latvija, Litva, Poljska, Mađarska, Hrvatska i Slovenija) i 5 zemalja zapadnog Balkana (Albanija, BiH, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Srbija) i Kina.

Pripremio: Dragoslav Dedović