Fukušima: izgubljeni „otok sreće“
11. ožujka 2021
„Dosta je nuklearne energije, nećemo novo pokretanje reaktora“, skandira mala skupina demonstranata pred željezničkom stanicom u Ivakiju, gradu koji se nalazi pedeset kilometara južno od uništene nuklearne elektrane Fukušima Daiči. Među ljudima koji već godinama protestiraju, svakog petka u 18 sati, je i Jürgen Oberbäumer. On je jedini njemački „svjedok“ katastrofe koja se dogodila 11. ožujka 2011. „Taj događaj je prekinuo moj skroman, sretan život i potpuno me izbacio iz kolosijeka“, kaže on. Ali prije svega, Japan je po njegovom mišljenju propustio šansu da okrene leđa nuklearnoj energiji i pošalje u svijet „pozitivan primjer“. „Zbog toga sam jako tužan i pesimističan“, kaže ovaj Nijemac.
Prije 35 godina Oberbäumer je kao turist s ruksakom izašao iz vlaka u Ivakiju. U potrazi smještaja mu je pomogla jedna Japanka koju je slučajno sreo. Šest mjeseci kasnije su se vjenčali. Danas 66-godišnji Oberbäumer radi kao nastavnik engleskog jezika i japanskim trgovcima prodaje njemačke drvene igračke. Sa ženom živi u sjevernom dijelu Ivakija, u iznajmljenoj kući, a njihovo dvoje odrasle djece živi u Njemačkoj. Kroz velike prozore njegove radne sobe vidi se prostrana dolina. Po rižinim poljima i početkom ožujka zna zapuhati hladan vjetar.
Prinudna selidba
U toj kući, Nijemac koji je rođen u Herfordu (savezna zemlja Sjeverna Rajna-Vestfalija, nap. red.) se ne osjeća baš najbolje. „Ova kuća je bez sumnje lijepa, ali ona druga je za mene nezamjenjiva.“ Pritom misli na bivšu kuću, izgrađenu u tradicionalnom japanskom stilu, u obližnjem dijelu grada Yotsukura. U toj kući njegova obitelj je živjela više od tri desetljeća. Tamo su djeca odrasla, a supruga je od vrta napravila pravi mali raj, priča nam. „Fukušima znači sretni otok i ta druga kuća je bila naša Fukušima“, kaže Nijemac s gorčinom.
Valovi tsunamija zaustavili su se nekoliko metara od njihovog tadašnjeg doma. Ni šteta od potresa nije bila pretjerano velika. Njemačko-japanski par se tada na sedam tjedana „povukao” u Njemačku, a po povratku u Japan morali su se suočiti s novom situacijom u toj regiji. Vlasnik kuće je tražio da se isele. Odlučio je prodati nekretninu, nakon što su tisuće ljudi evakuirane, jer su to područje, u krugu od trideset kilometara oko nuklearke morali napustiti. Odjednom je nastala velika potražnja za stambenim prostorom i stanarine i cijene zemljišta u Ivakiju su eksplodirale.
Od nastavnika do pisca
„S jedne strane sam direktna žrtva katastrofe, jer je ona godinama utjecala na naš život“, kaže Oberbäumer . „Ali sebe vidim i kao žrtvu drugih žrtava, jer sam zbog njih protjeran iz mog malog raja.“ Doduše, šokirani bračni par je dobio rok od dvije godine da napusti voljenu kuću. „Ali to je bilo grozno vrijeme, kada bi se jedva usudili izaći iz kuće, zbog zračenja“, sjeća se. „Nismo mogli saditi povrće, ljeti nismo mogli na kupanje, a u jesen u šumu.“
Tijekom tog razdoblja, njegova optimistična, vedra priroda se promijenila, on se pretvorio u zamišljenu političku osobu: „Kod mene je nastala velika promjena.“ Na nagovor sina počeo je pisati prvu od četiri knjige iz serije „Fukušima – u sjenkama“. Sve više je raslo i uvjerenje da on nije samo žrtva. „Nakon dugog razmišljanja, danas sebe vidim kao jednog od odgovornih, prije svega kao potrošača koji nepromišljeno koristi struju“, kaže Oberbäumer . Fukušima nije neki izoliran slučaj, već upozorenje. „U eksplozijama koje su se dogodile vidim sažetak našeg visokotehnološkog života: stvari dovodimo do krajnjih granica, jednostavno smo pohlepni i ne želimo vidjeti skrivene troškove."
Muke s japanskim načinom razmišljanja
I deset godina nakon nuklearne katastrofe, Oberbäumer se i dalje pita zašto Njemačka, njegova daleka zemlja podrijetla zbog Fukušime želi prestati s korištenjem nuklearne energije, dok njegova japanska domovina dograđuje reaktore i omogućava im daljnji rad – upravo u zemlji s najvećim brojem potresa na svijetu. „Najprije sam se divio ljudima zbog njihove hrabrosti da se za vrlo kratko vrijeme suoče s čitavim kaosom od tsunamija i potresa“, kaže. On smatra da ljudi u Japanu najradije gledaju naprijed i žele ići dalje.
Ali on ne može shvatiti da su izostale posljedice – nije utvrđen točan tijek katastrofe, jedina trojica menadžera kompanije Tepco koji su se nakon dugotrajnog odugovlačenja ipak pojavili pred sudom, na koncu su oslobođeni. „Zašto ljudi ništa ne preispituju? Čak ni mediji?“, pita se Oberbäumer . „Jako sam ogorčen zbog te druge strane medalje.“
Nakon više od tri desetljeća u toj zemlji, on zna kako Japanci razmišljaju. Teške teme se prepuštaju stručnjacima i nitko ne gleda dalje od svog tanjura. Mnogi Japanci u tolikoj mjeri vjeruju vlastima i prihvaćaju službene laži da jedan Europljanin to ne može ni zamisli, kaže nam.
Ali i pored svega Oberbäumer želi ostati u Japanu. Njegova žena mora se brinuti za stare roditelje, a on sam bi se teško u svojim godinama opet uključio u život u Njemačkoj. I tako svaki dan pred očima ima bolnu istinu: „Otok sreće“, ono što je nekada Fukušima za njega bila, više ne postoji.